Mame su najveći borci – svoje bitke vode u skrovitosti

skrovitosti

Zadnjih tjedana pritisnuta sam brojnim obavezama. Strogo pridržavanje rasporeda i kombinacija smjena na suprugovom poslu omogućili su nam da na vrijeme odvedem i pokupim dijete iz škole, stignemo i na senzornu terapiju, sredim nove sličice za PECS,  odemo na terapijsko plivanje u susjedni grad. Odem na jedan roditeljski pa na drugi, pa na radnu terapiju i ABU. Otrčimo do fizijatra, skuham ručak i večeru, pomažem prvašiću s domaćim i vježbam grafomotoriku s predškolcem.

Trebalo je i usisati, pospremiti stan, otići na treninge i igrati se s klincima. Sina često odvesti u parkić. Dočekati goste i otići u goste. Otići do crkve i naći vrijeme za molitvu i obiteljski vjeronauk. Još smo imali obiteljsku akciju uvod u minimalizam“. Svaku stvar trebalo je uzeti u ruke i ono što nam nije potrebno odnijeti na reciklažu ili donirati. Nisam znala odakle više sve te svari izviru.

Zvuči li iscrpljujuće​? Meni jest.

Trudila sam se biti sve što mom djetetu treba – i mama i terapeut

Znala sam navečer pasti u nesvijest umjesto u san premda je sve ovo u opisu posla svake majke na ovom svijetu.

No, ja sam milošću Božjom primijetila jednu svoju lošu naviku. Kroz ovaj period trebalo mi je poticaja od supruga, pohvala ili priznanja da sam uspješna, dobro organizirana i vrijedna. Zapravo, trebalo mi je da netko primijeti moj trud i pohvali ga.

Obaveze koje imam oko sina, sve vrste terapija na koje trebamo ići ili kod kuće izvršavati, na mene su često ostavljale dubok pritisak odgovornosti. Nije me mučila količina posla, nego kvaliteta njegova izvođenja. Educirana u ekonomskim znanostima ja sam živjela kao terapeut. Borila sam se da budem samo mama ili mama terapeut.

Realnost je bila da izbora nemam i da je život takav kakav je i da imamo terapijski životni stil. Stoga, svaka pohvala mi je bila kao melem i putokaz da sam na dobrom putu. Pomalo osjetljivije prirode tražila sam pohvalu više nego što su prilike zahtijevale. Svjesna tih činjenica o sebi željela sam pronaći odgovor na nakupljenu razinu frustracija.

Nadalje, umor mi je postao izvor mrmljanja i priličnog nestrpljenja. Odgurivala sam ljude od sebe, iste ljude čiju sam podršku tražila. Tražila sam puno jer sam davala puno. Postavila sam se kao sudac. Kao da sam mjerodavna vagati ljubav. Zaboravila sam da kreposti trebaju viriti iz svega.

Odustala sam od traženja pohvala i divila se skrovitosti Svete obitelji

Gospodin me opominjao, ali nisam htjela prihvatiti da mi djela svjedoče umjesto riječi, čak i pred bližnjima. Koristeći višak riječi nabrajala sam sve što moram činiti i tražila sam tako plaću na ovom svijetu.

Gospodin je dobar i nije odustao od mene. Povlačio me u nutrinu i palio u meni slike skrovitosti Svete obitelji. Razmišljala sam koliko je Marija bila požrtvovna, podatna, radišna, predana i nadasve skrovita. Cijelo evanđelje odiše Njenim zaslugama položenim kod Sina joj, a jedva da je se čuje.

Ili sv. Josip. Zamišljam tog marljivog gospodina. Žuljavih ruku, naborana, ali blaga lica. Toplog glasa s malo riječi. Odgovornog koji ne zna što je lijenost ili taština. Nesvjesnog koliko je Bog velik u njemu.

Ili sveto Dijete Isus. Dok nije prošao sve vrijeme svog sazrijevanje i rasta, prokušanosti u pustinji, dok Mu sveti Ivan nije pripremio put On nije žurio niti na sva zvona oglašavao svoj dolazak. A Spasitelji i Stvoritelj je svega svijeta i svemira. Bog sam.

Tihi i skroviti ljudi. Njihova dijela govorila su, vikala i pjevala umjesto Njih. Zato su toliko vjerodostojni i za uzor.

Posramila me moja udaljenost od svih tih slika

Gospodine, htjela bih i ja tako. Da mi je dovoljna plaća u nebesima. Da druge ne tražim i da me ne veseli. Htjela bih u skrovitosti vršiti volju Tvoju. Jer Tvoja volja je dovoljna za sve radosti. Ja ovom svijetu nisam potrebna pa da pohvale tražim više nego treba duši za stvarni rast. Stvar je jedino Tvoje milosti što si me posijao i pustio da rastem.

Gospodine, neopisivo si divan. Sva Tvoja veličina sakrije se iza bijelog lica hostije. Sakrij i mene preda mnom. Neka mi ne zna ljevica što mi čini desnica, iako obje ne čine puno.

Pomozi mi da budem malena. Jer veličina meni ne pristaje, ne pristaje u glinene posude moje duše jer oholost tada počne kipjeti van. Pouči me postojanom radu koji pozna boje i mirise tišine i predanja. Borac u skrovitosti, velika i jaka samo u Tebi. Vrati me mojim izvorima.

Čisto srce stvori mi Gospodine i duh postojan obnovi u meni. Amen.


Ruža Đurić – Žena Vrsna
Foto: Pixabay

 

 

Ruža Đurić
Ruža Đurić

Otkupljeno dijete Božje, blagoslovljena divnim suprugom i dvoje djece. Put svetosti pronašla je u svakodnevnici bračnog i majčinskog zivota čiju ljepotu i smisao traži u misteriju križa i Uskrsa. Prije svega majka njegovateljica pa diplomirani menadžer u turizmu. Majka koju je dijete znakom i slikom naučilo izraziti ljubav.