Strah. Nepovjerenje. Tjeskoba. Nemir. Panika. Strah… i tako ukrug, milijun puta. Već toliko poznati krug, milijun puta prijeđen i opet i opet. I čovjek nekad zasjedne u tu stolicu na tom ringišpilu i jednostavno nema snage zaustaviti se, nema snage sići.
Kad tjeskoba preuzme
Strah te opet čitavog ispunio? Nemir ti je opet zapodjenuo dušu? Tuga se iščitava iz tvojih očiju? Panika te guši, a tjeskoba pritišće? Nije lako. Samom sebi doimaš se preslab dok svi oni slave nad tobom sretni jer su ti oduzeli radost, mir, povjerenje, nadu, vjeru… Umiru ti od smijeha. Rugaju ti se. Napunjaju se time i ti im dopuštaš. Jer znam, nije ti lako. I boli. I nemaš snage.
Milijun si puta već procesuirao jednu te istu misao pa od kud je opet došla? I što sad hoće?Milijun si puta ustao ohrabren, a onda te je strah jedne noći opet posjetio, a ti si se taman ponadao da je zauvijek otišao… I stvarno, vjerujem, teško je. Čini se čak i nemogućim. Lakše postaje suobličiti se s njime, nego suočiti se. Ali ti to možeš, kao što si milijun puta prije toga pokazao.
Tko ti je rekao..?
Uhvati tu misao koja te milijun puta posjećuje i nasmij joj se. Pogledaj u oči strahu koliko god bilo teško.
Tko ti je rekao da si promašio život? Tko ti je rekao da nema izlaza? Imenuj onoga tko ti je rekao da tvoj život ne vrijedi. Tko ti je rekao da si propustio zadnju šansu? Tko te je uvjerio da ne postoji bolje? Tko ti je rekao da si promašio poziv, da si promašio poslanje? Tko ti je rekao da nisi vrijedan nečije ljubavi? Imenuj, ako možeš. Tko ti je rekao da više nema smisla, da se ne vrijedi boriti? Pokaži mi prstom.
Tko je rekao da neće doći onaj pravi ili ona prava? Tko ti je rekao da je već kasno za to? Po čijim si kriterijima propustio svoje prilike i svoje vrijeme? Tko ti je rekao da nikad nećeš dobiti posao koji toliko iščekuješ? Tko ti je rekao da si bez fakulteta ništa? Tko ti je stavio u glavu sve te ogromne laži?
Ti danas možeš puno toga
Udahni zrak, pa izdahni. Zastani i poslušaj otkucaj svoga srca. Mozak ti još uvijek radi. Još uvijek si svjestan da si živ. Dok god možeš udahnuti i izdahnuti zrak nisi izgubio priliku i nisi promašio život. Jer sama činjenica da još živiš govori ti da još uvijek možeš i imaš vremena. Uhvati strah u ruke. Uhvati svaku onu misao. Kontriraj joj. Možda nisi s onim dečkom za kojeg si se već planirala udati. Možda nisi na onom poslu koji si toliko dugo čekala. Možda nisi završila fakultet koji si toliko htjela. Možda ne živiš u onom gradu koji ti se činio idealnim.
Ali možda, samo možda (zapravo sam uvjerena) ti danas možeš pokloniti osmijeh nekome. Ti danas možeš ohrabriti nekoga. Ti danas možeš obrisati suzu i otpjevati najdražu pjesmu koliko god loše zvučalo. Ti danas možeš zagrliti nekoga. Možeš pisati. Možeš pomoći siromašnog. Ti danas možeš moliti. Ti danas možeš puno toga. I u ovom trenutku i za nekoliko trenutaka dok god dišeš.
Ti danas možeš gledati u prilike koje si propustila i razmišljati o tome po ne znam koji put, možeš vidjeti sve greške koje si napravila, a nakon toga opet možeš širom otvoriti vrata strahu kad je već tako poznat gost. Ali to ti ne savjetujem. Možeš si reći da je tako bilo, a ono što je pred tobom dolazi i čeka da možda postupiš drugačije. Budućnost koju si tako pomno isplanirala do u zadnji korak je polako nestala. I nema smisla koračati dalje. Ali ti si i dalje tu i dan te čeka da ga iskoristiš. Dan te čeka da se svojim snažnim rukama odupreš i nastaviš hodati.
Nasmij se na tom ludom ringišpilu i zaustavi ga
I opet nešto kopka tvoje srce. I opet osjećaš nemir. I opet osjećaš strah i paniku… I opet se vrtiš ukrug. I opet su vjera i nada koje su došle na trenutak iščeznule, zbog kriterija koje smo sami sebi postavili u glavi i koje su nam postavili.
Možda si i dalje nemiran da bi dobro znao prepoznati mir kada dođe. Da pored mira ne prolaziš nesvjestan.
I opet je teško. Ali znaš što? Postoji jedna istina. Ti si ograničen. Ne znaš što će biti sljedeće sekunde. Ne znaš što će biti sljedeće godine, a kamo li ostatak tvog života. Možda onaj grad za kojim toliko čezneš i nije tako dobar, a ovaj u kojem jesi samo čeka na tvoju aktivnost. Možda ona cura za kojom patiš dođe ponovno, a možda dođe neka bolja (nisi ih sigurno upoznao sve). Možda onaj posao koji tako želiš jest put u propast. Ne znaš i nećeš znati.
Vjeruj! Nadaj se! Radi! Živi! Ljubi! S pouzdanjem! Budi zahvalan na onomu što imaš! Budi zahvalan na još jednom danu koji ti je poklonjen! I konačno se nasmij tom ludom ringišpilu od kojeg ti je već muka. Zaustavi ga. I zakorači. Bog zna. Zna što je za tebe najbolje i zna kada će to doći. Razdjeljuje môra pred tobom. Samo kroči s pouzdanjem. I vidjet ćeš. Doći će mir. Doći će nada. Doći će hrabrost. Doći će radost. Zapravo, već su došli, samo trebaš otvoriti oči, ustati se, zakoračiti i prigrliti ih.
Monika Kajinić – Žena vrsna
Foto: Pixabay
