Izgubili su sve. Ipak, nastavili su ljubiti…
1823. g. rođen je Louis Martin, rođen je i odrastao u katoličkoj obitelji, ljubeći Boga. Sanjao je o tome da će kad odraste biti svećenik i redovnik. Kada je navršio godine, otišao je u samostan u blizini svog sela. Mučio se s latinskim i nikako ga nije mogao svladati. Iz tog razloga i još nekoliko popratnih, nije bio primljen u samostan.
U istom selu rođena je i Zelie. Ona je više od svega htjela biti redovnica. Otišla je u samostan i dobila sličan odgovor kao i Louis: „Zelie, divna si i bilo nam je drago upoznati te, ali ne pripadaš ovdje, samostan nije tvoj poziv.“
Oboje su se vratili u rodno selo. Upoznali su se, zaljubili i vjenčali. Imali su dva sina koji su umrli u dojenačkoj dobi i pet kćeri. Četiri godine nakon rođenja njihove najmlađe kćeri, Louis je izgubio Zelie. Razboljela se i umrla.
Malo po malo gubio je sve o čemu je sanjao
Kako su odrastale, i njegove su ga ljubljene kćeri napuštale. Jedna po jedna su odlazile u samostan. Najmlađa, Terezija, ušla je u samostan kada je imala samo petnaest godina.
U zadnjih pet godina svog života Louis je imao dva moždana udara. Ostao je paraliziran. Ne samo da nije dočekao starost sa svojom voljenom ženom i kćerima, nego nije imao ni zdravlja da bi se sam za sebe brinuo.
Malo po malo je gubio cijeli svoj život. Nije mogao biti svećenik kako je sanjao, nije mogao ni dočekati starost sa svojom voljenom ženom pa ni sa kćerima. Sve mu je bilo oduzeto.
On i njegova Zelie danas su sveci Katoličke Crkve, a njihova najmlađa kći je Crkvena naučiteljica. Strpljivo su podnosili gubitke s pouzdanjem, ne sumnjajući u Božju ljubav i milosrđe.
Na drugom kraju svijeta, još dvoje ljudi izgubili su sve što su imali
Pet godina nakon što se rodio Louis, na drugom kraju svijeta, u New Yorku, rođen je Horatio Spafford. Njegovi su roditelji bili učeni, bogati ljudi, kršćani, protestanti. I on je krenuo njihovim stopama i postao odvjetnik. Nastavio je živjeti svoju vjeru i vjeru svojih roditelja.
Onda je upoznao Anu. Imali su četiri kćeri i jednog sina. Ljubili su Boga i služili Mu, odgajali su djecu tako da ljube Isusa. Kada im je sin imao 4 godine, razbolio se, trpio tešku vrućicu i na kraju od nje umro. Izgubili su svoje najmlađe dijete, svog jedinog sina.
U nekom trenutku našeg života jednostavno nam sve bude oduzeto. Malo po malo ili naglo, odjednom. Kad tad, sve bude oduzeto. Nastavljamo gubiti dok sve ne izgubimo. Život je proces gubljenja. Kao kršćani trebali bismo znati biti dobri gubitnici. Trebali bismo znati gubiti bez ogorčenja. Bez očajavanja. Bez gubljenja samoga sebe. Gubiti, a istovremeno i dalje ljubiti. Cilj cijelog našeg života je ljubiti Boga svim što imamo. Gubljenje je velika prepreka u tome. Lako je voljeti Boga kad imamo sve. Postaje teško voljeti kada izgubimo nešto ili nekoga do koga nam je stalo. Možeš li ljubiti Boga i kada gubiš?
Kada sve izgubimo, na nama je da nastavimo ljubiti Boga s komadićima koji su ostali
Godinu dana nakon što su izgubili najmlađeg sina, Horatio i Ana su u velikom požaru u Chicagu izgubili i svu svoju imovinu. U jednoj noći je sve nestalo. Tri stotine ljudi tu je noć izgubilo život. Stotinu tisuća ljudi izgubili su domove. Mislili su da su izgubili sve kada su izgubili sina, a ova ih je noć dotukla. Izgubili su dom, izgubili su posao, izgubili su ušteđevinu. Imali su sve i sve izgubili.
Kada izgubimo sve, Boga ljubimo s onim što nam je ostalo. S komadićima sebe. Poput Louisa Martina. I kad izgubimo supružnika. I kad izgubimo djecu. I kad izgubimo snagu. Svet je jer je ljubio Boga s onim što mu je ostalo. Koliko god je to bijedno bilo. Vjerovao Mu je usred svog gubitka. U teškim trenutcima svog života odlučio je vjerovati.
Nakon što su izgubili sina i godinu kasnije sve što su posjedovali, ostali su služiti drugima. Služili su ostalima koji su sve izgubili. Služili su u okrilju Crkve dok ih liječnici nisu zamolili da se odu odmoriti. Imali su prijatelja u Europi, misionara. Odlučili su da Ana ode s kćerima kod njega, da se odmaknuo od svega i pomognu njemu. Ukrcale su se na brod.
Jednog dana razumjet ćemo svaku bol i svaki gubitak
Šesti dan putovanja u dva sata ujutro, drugi se brod zabio u njihov. U nekoliko minuta brod je potonuo u ledeni Atlantik. Ana je čvrsto držala njihovu dvogodišnjakinju dok joj silina odlaganja broda nije istrgnula nju iz ruku. Zgrabila je četverogodišnju kćer. I nju je u jednom trenu izgubila. Pronašli su Anu bez svijesti na nekoj krhotini. Prebacili su je u čamac za spašavanje. Došla je do obale. Smogla je snage poslati mužu brzojav u kojemu je pisalo samo: „Jedina sam spašena. Što da radim?” Muž joj je odgovorio: „Molim te, čekaj me. Stižem.”
Ukrcao se na prvi sljedeći brod i otisnuo na pučinu. Šest dana poslije kapetan ga je pozvao na palubu jer je znao da su sada na dijelu oceana na kojemu su izgubljene njegove kćeri. Horatio je stajao tamo usred noći znajući da je na tom mjestu izgubio sve. I posljednje svoje dijete.
Te je noći napisao stihove pjesme Dobro mi je u Gospodu mom. Tim je stihovima posvjedočio da je i u trenu gubitka svega što je imao bio siguran da je sve u Božjim rukama. Zapisano je i da je njegova Ana rekla: „Bog mi je dao četiri kćeri i oduzeo ih. Jednog ću dana razumjeti zašto.“ Nastavili su oboje ljubiti Boga sa svim što im je ostalo. U trenutku gubitka učinili su najteže. Odlučili su nastaviti vjerovati i nastaviti ljubiti.
U trenutcima kada se i nama čini da se sve ruši i da je sve izgubljeno, nastavimo ljubiti.
Lea Potočar – Žena vrsna
Foto: Travis Grossen on Unsplash
Tekst je nastao prema propovijedi oca Mikea Schmitza koju možete u cijelosti poslušati na: Thirty-first Sunday in Ordinary Time — Mass with Fr. Mike Schmitz – YouTube.
