Kako izgleda čitav život predosjećati nešto? Možda više puta sanjati te oči, prasak, zvijezdu i ne znati što to znači. Onda pronaći prijatelja s kojim ćeš podijeliti slutnju i otkriti da sam on ima sličnu slutnju pod srcem. Slutnju kao breme jer je ne razaznaješ jasno, a istovremeno slutnju kao tajnu koja te ispunjava, golica.
Dao bi pola svoga kraljevstva da ti protumače, da uhvatiš tu iskru. Svaki put iznova kad se probudiš, a sanjao si zvijezdu repaticu, ostaje tu negdje u duši, posrijedi nježna tinjajuća vatrica radosti i nešto te vuče. Znaš, jednom ćeš doživjeti taj dan. Otvorit će ti se, otkriti. Jednom će se puzle koje čitavog života tražiš povezati u sliku ogromne dimenzije. Nekog većeg postojanja od svega onog što si do tada znao. Kao da je tvoj životni put određen slutnjom koju nosiš.
Svaki put kad sanjaš zvijezdu repaticu nešto te vuče
Više puta išao si u drugi grad prijatelju da ga zamoliš za tumačenje, i to godinama. Zajedno ste proučavali pisma i uspoređivali ih sa svojim spoznajama. Zajedno ste upregnuli moždane vijuge, uvijek nekako nadomak odgovora, ali nikad niste spoznali do kraja. Što bi dao da ga možeš pronaći! Taj odgovor, to tumačenje slutnje o zvijezdi koju osjećaš kao da čuči negdje ispred nosa ti, a nikad je dohvatiti. Nikada raspoznati.
I jedne noći, nebom je zaplesala aleluja svjetla. Samo pogled prema svemiru i progutalo te u sebe. Nisi više morao tragati za tumačenjima. Jednostavno si znao. Srce je uskliknulo. Za ovdje i sada si se rodio i po ovom pogledu na zvijezdu repaticu će tvoje ime ostati zapisano zauvijek. Tri imena: Gašpar, Melkior i Baltazar.
Tragači izdaleka. Tragači istančanog osjećaja za sakralnost cilja. Tragači sanjari i zvjedoznanci. Oduvijek odabrani. Zauvijek zapisani kao oni koji su susreli Kralja u jaslama. Tri bogataša prošla su kroz ušice iglene i ostvarila cilj, a cilj je Siromašak u štalici.
Mudraci smo svi mi koji slutimo susret
Danas nam je u župi predstava odraslih za djecu: Tri mudraca. Glumit ćemo svetu obitelj s našim bebama. Pomislim, sutra ću – Marija držati u rukama novorođenog Isusa. Pomislim, gledat ću Ga u oči. Opipati toplinu Njegove kože. Presvući Mu pelenu. Sutra ću poljubiti Isusa u nosić. Nasmiješit ću mu se, on će meni.
Držati u naručju svoje djetešce, malenog Isusa. Nikada bliže. Nikada opipljivije.
Više od nepomičnih kipića u jaslicama, svaka obitelj kad se otvori Bogu da kroz nju provuče život, onda ušije tim koncem goblen – žive jaslice majke, oca i djece. One koje se pomiču, imaju mekoću i toplinu, i one koje dišu, koje gravitacijski hodaju po zemlji. Možeš ih promatrati iznutra. Možeš ih vidjeti u sebi i oko sebe, možeš ih ponovno, i ove godine, oživjeti.
A mudraci? To smo svi mi koji slutimo susret. A onda kada dođe kao siromah u štali pred nas, pognimo koljena duboko do slamice i isprljajmo haljine štalicom, kako bismo Ga poljubili. Ovoliko smo proživjeli život, samo da se dogodi taj trenutak. Njega smo slutili. Po tom trenutku pisat će se vječnost o meni.
Maranatha, dođi, Gospodine Isuse, u moj život! Čekam te kao slutnja – suha, žedna, bezvodna. Dođi i učini srce moje po Srcu svome!
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Policraticus – Cathopic
