Promijeniti pogled
Netko me danas krivo pogledao? Netko me izgrdio, napakostio mi, uvrijedio me, podmetnuo, slagao protiv mene, prevario, ponizio. Netko mi je učinio nepravdu. I sad osjećam jad, ljutnju, srdžbu koja mi ne da mira. Zato sam tog nekog stavio na crnu listu onih koje ne želim susretati, etiketirao sam ga u srcu jer mi je nanio bol, uz samosažaljivi uzdah i bezbrojna pitanja kako mi je mogao to učiniti… A znam li uopće tko je taj netko i kakav jad je danas on osjećao?
Moj prijatelj Štef govori da je prije puno godina upoznao dvije prekrasne sestre, pametne, vrijedne, školovane, lijepe… Ali mjesecima su bile vrlo tužne. Nikako nije mogao shvatiti što je to s njima. Prolazili su tjedni čuđenja, nevjerice, promišljanja koji su možebitni razlozi za to… Naposljetku je saznao da je baš tih mjeseci otac sestara umirao od raka. I odjednom se promijenio Štefov pogled. Otvorile se oči srca. Čuđenje i etiketiranje se pretvorilo u empatiju.
„Prema tome je li tko hrabar, dostojan i nesebičan, ili pak – u oštroj borbi za samoodržanje – zaboravlja na svoju čovječnost te se srozava na životinjsku razinu, na što je podsjetila psihologija logoraša: prema tome je čovjek ostvario ili upropastio ćudoredne mogućnosti svoje mučne situacije i svoje teške sudbine, i prema tome on jest ili nije svoje patnje dostojan“.
(Viktor E. Frankl: „Život uvijek ima smisla“)
Moli oprost i opraštaj
Tko sam ja da sudim? Ako osudim, počinjem nalikovati isušenoj ljusci ljudskosti i moja me vlastita savjest polagano iscrpljuje te znam: brvna u svom oku ne vidim, tama me guta, svjetlost zaobilazi i, ako se odmah ne okrenem od svoje srdžbe, bit će kasno za povratak.
I dođe mi Glas: „Zato opraštaj jer stvorenje slično si Stvoritelju. Čovjek i njegov Bog simbioza su u ovom poludjelom vremenu, lažnom su svijetu nepoznata Tajna. Kao potpuno predanje kada ne znaš što će biti, a s povjerenjem slijediš svjetlucave tragove na površini mora“.
„Ništa nas ne može učiniti Bogu sličnijima od naše spremnosti da opraštamo drugima.“
(sv. Ivan Zlatousti: Homilije na Matejevo evanđelje 19,7)
Poznato je kroz hagioterapijsku praksu da je opraštanje najjači lijek. Iz njega sve počinje, sve kreće. Pomaci prema dobroti, istini, ljepoti i ljubavi za zdrav život na ovom svijetu. Budimo jasni: tko ne može tj. neće oprostiti, taj si gura mač kojim mu je netko nanio ozljedu duše i/ili tijela sve dublje. Najčešći razlog za ovo je teška rana koja nepravdom, klevetom, prijevarom, odbacivanjem, prijetnjom, tjelesnom povredom ili bilo kojim drugim načinom, nastala u onima koji su bili žrtve.
Najčešći izgovor zašto netko neće drugome oprostiti je da će, ako žrtva oprosti, krivac biti oslobođen moralne odgovornosti i pravedne nadoknade štete svoga čina. Ovo, potpuno pogrešno, viđenje zamamna je varka kneza ovoga svijeta koji na ovaj način drži žrtvu u paklenom vrtlogu neopraštanja.
Dva primjera koja ću ovdje navesti ukazuju na potpunu nemoć u sagledavanju bitnih istina oslobađanja od okova nepraštanja. Prvi je slučaj 83-godišnja starica koja kad dolazi na grob u kojem su sahranjeni njezin suprug, majka, baka i djed, s gorčinom procijedi kroz zube rečenicu: „…Neka je laka zemlja pokojnom mužu i baki, a ostali neka se paze…“ Drugi je slučaj situacija u kojoj supruga nakon 25 godina braka zatraži razvod zbog muževe davne naklonosti prema njezinoj mlađoj sestri iz tog vremena. Pri svakom pokušaju razgovora s njom na temu opraštanja, od nje se samo može čuti da je taj njegov davni čin u njoj uzrokovao toliku bol da ona nema o tome više što razgovarati.
Sagledavajući oba slučaja, vidljivo je da su obje žene izrasle iz disfunkcionalnih obitelji bez oca. Prva je ostala bez oca u bazičnom razdoblju kad je ovaj ubijen u vihoru poraća 2. svjetskog rata, a druga je također rasla bez oca koji je napustio obitelj u njezinoj također vrlo ranoj dobi.
Puno je još sličnih primjera. Zar još netko dvoji oko nemjerljive uloge oca u obitelji? No o tome ćemo neki drugi put. Jer, da bih vam o tome pričao, moram ja osobno riješiti svoj problem s najmlađim sinom koji je trenutno na prijelazu između tinejdžerskog razdoblja i zrelosti, znatno poljuljanog povjerenja u moju figuru oca. Još ne spoznajem do kraja iz kojih sve razloga, kojih sve ranjenosti koje sam mu nanio, a nisam ih još svjestan… Pričat ću vam iskustva u sljedećim kolumnama i ozdravljati naš odnos.
Poravnati staze ljubavlju
Lakše je reći nego opraštati. Jednostavnije se zatvoriti nego s vedrom otvorenošću pristupiti nekome tko te uvrijedio, izranio, prevario… Imam i iskustvo kada mi je jedan moj poslovni partner ostao dužan veliku svotu novaca. Osim grozničavog traženja načina da barem nešto od te svote dobijem nazad, dvije-tri godine nisam mogao mirno spavati pitajući se kako sam bio tako naivan da nekome poklonim svoje povjerenje te me na kraju prevari. Na kraju sam, iako teškom mukom, uspio oprostiti uvredu izgubljenog povjerenja. Trebalo je samo odvojiti činjenicu da te netko prevario, od činjenice da sam upravo ja njemu poklonio toliko povjerenje.
Zapravo, shvatio sam na kraju da sam sve to vrijeme vodio borbu sam sa sobom, tj. iako sam cijelu sliku prebacivao na njega (kako je ON mogao?), pravo pitanje koje je u podlozi bilo je – kako sam JA mogao (biti tako naivan)? U tom se trenutku sve posložilo i opraštanje je postalo lako i jednostavno. Prihvaćajući vlastitu odgovornost u ovom slučaju.
Sretan je koji pronađe način kako poravnati staze ljubavlju. Ljubav je zajedništvo, ona je Božje posredništvo među ljudima na zemlji. Ljubav briše nejasne, razdvajajuće granice među ljudima – miljenicima Stvoriteljevim i spaja naizgled nespojive fragmente pojedinačnih ljudskih srdaca u jedinstveni mozaik svetosti života na zemlji.
Ljubav pronalazi način, prostor i vrijeme. Ona „…sve vjeruje, sve oprašta i svemu se nada…“ Ona je bliskost različitosti. Bliskost koja nikada ne prestaje.
U Kristu ojačani, u Krista Kralja zagledani, Njegovo smo kraljevstvo. Makar kržljavi i nedostojni, za slobodu On nas oslobodi! U slobodi djece istog Oca nebeskog stoga, kao braća i sestre na Njegovu ljubav pozvani, izgarajmo jedni za druge. Pronosimo hrabro Njegovo svjetlo u tminama svijeta. Ozdravljajući sebe, mijenjajmo svijet!
Krešimir Stjepan Pećar – Žena vrsna
Foto: Janko Ferlič – Unsplash
