Odmah ću odgovoriti na naslov. Jednostavno je. Mir je u meni kada sam u miru s načinom svog življenja. I tu ne treba ništa mijenjati. Nemir je ono što nas plaši, a zapravo ga treba gledati kao promjenu i pokretač.
Draga Maja Tenšek je jednom prilikom iznijela kako joj je jedna mudra bakica rekla da nikad ne treba čovjeku dijeliti savjete, nego uvijek ponuditi svoje osobno svjedočanstvo. Upravo je to i tema današnje kolumne. Što nečije osobno svjedočanstvo, osobno iskustvo budi u meni?
Što je to toliko uznemirujuće u meni?
U mom životu ima puno divnih Katarina, svaka na svoj način dragocjena i preko svake nešto dobro naučim. Ovo je priča o jednoj Katarini koja je „nastradala”, ni kriva ni dužna. Sjećam se da je u jednoj grupi iznijela svoje iskustvo. Nije se ticalo pitanja Nauka niti je bilo pitanje morala. Ne sjećam se ni o čemu je točno bilo riječ, ali nikad neću zaboraviti što je probudilo u meni. Čitajući pažljivo, osjećala sam se prozvano. U mojim mislima se probudio osjećaj nemira, koji je prerastao u ljutnju, a zatim u svađu do mjere da sam doslovno kao malo nezrelo dijete govorila: ,,Ma daj, molim te, ti ćeš meni reći!”
Išla mi je na živce samo tako. Žena koju uopće ne poznajem. Koju nikada nisam vidjela. Koja je samo iznijela svoje promišljanje i svoj način života. S kojim se ne moram uopće složiti. Međutim, ne smije me ni uznemiriti. Ipak, jest! U jednom trenutku sam samo zastala čudeći se samoj sebi i tom vihoru emocija koji me obuzeo i preuzeo.
Svjedočim tolikim nemirnim komentarima napisanim u javnom virtualnom prostoru, tolikim nepažljivo biranim riječima, tolikim teretima koje stavljamo na duh svojih bližnjih.
Stala sam, preplašena srdžbom koja je obuzela moje srce, pred sliku Milosrdnog Isusa i pitala ga što se to događa u mom srcu, što je to toliko uznemirujuće da bih najradije tavom „opalila“ ženu koja je jednostavno govorila isključivo o sebi. Kao i uvijek, dobila sam odgovor da nije do drugih. U mom srcu je bila rana, u mom srcu je bio čvor koji sam grčevito držala i nisam dala da se razriješi, bojeći se da ću izgubiti. Nešto! A zapravo, kada s Bogom „gubiš”, ti samo dobivaš! Vidjela sam da Katarina govori o slobodi, točnije – živi slobodna. Ja sam čeznula za tom slobodom, ali na svoj način. A Isus jasno kaže: „Jer moje misli nisu vaše misli, i puti moji nisu vaši puti.“ (Usp. Iz 55,8)
Ako molitva može biti pomoć tada i ljutnja može biti teret
Katarina je iz misli nestala, ja sam ostala – sama sa sobom. Pred Njim. Jasno sam vidjela situaciju i napokon odahnula i udahnula punim plućima. Slobodna!
Naučila sam da najčešće zapnemo upravo u koracima zamjeranja drugima, prebacujući odgovornost svojih reakcija na druge. To je uvijek prvi korak. Ako ne napravimo drugi korak, uvjerimo se u vlastitu ispravnost. Uvijek je lakše reći da je do drugih. Međutim, kada uistinu pitamo Isusa što se to događa u nama, dobit ćemo odgovor, svatko za svoju situaciju i okolnost.
U srcu se rodila potreba da odem na ispovijed. Prikazala sam misu za Katarinu i njenu obitelj. Ispovijed – sakrament pomirenja! Koju milost mi imamo po tom sakramentu. Ključ i odgovor uvijek dođe kada je mir u našem srcu. Ipak, punina mira je došla tek kada sam se ispričala Katarini. Shvatila sam jedno: ako moja molitva može biti nekome pomoć, i moje misli, ljutnja, srdžba mogu biti teret. Znate onaj osjećaj kad vam je teško, kada se osjećate pritisnuti i kada nema razloga za to. Tako sam ja osjetila da sam pritisnula Katarinu. Našla sam njen broj i podijelila s njom svoje promišljanje. Pomislila sam, ako mogu biti faca i mlatiti ženu tavom u svojim mislima, mogu se onda s njom i upoznati. Ako ste slučajno pomislili da sam hrabra, ni slučajno! Ja sam na dobitku. Znala sam da će Katarina shvatiti.
Dobila sam na kraju sestru koja sa mnom dijeli puno osobnih svjedočanstava, poticaj su i predivni. Neke od njenih ideja imam želju u budućnosti primijeniti, prilagoditi svojoj obiteljskoj situaciji. Neke sadašnje o kojima govori su predivne, ali suprotne od mog stila života i to je u redu. Jer sam ja u miru i znam da nas Bog različito poziva. Isti nam je cilj – Nebo, a različiti putevi.
Bog nastavlja otkrivati područja slabosti kako bi nas oslobodio
Svatko od nas ima neku Katarinu koja se zove imenom drugim. Možda je to tvoj muž, dijete, prijateljica, šefica, majka… Čovjek je biće odnosa. Treba graditi odnos s Bogom i odnos s bližnjima, ali jedino i isključivo djelovati iz odnosa s Bogom, a naši bližnji su tu da u nama izazovu reakciju, a na nama je onda preispitivati srce i znati jedno: Samo je u Bogu mir, dušo moja!
Na samom kraju, ako se pitate što je s tavom – odličan je alat. Recimo, za palačinke! Kad poželim nekoga „opaliti“, pravim palačinke. Kada želim nekoga razveseliti, pravim palačinke! Voljela bih jednom s ovom svojom Katarinom na palačinke, stvarno je zaslužila. Ako se pitate živciraju li me drugi ljudi nakon ovog iskustva? Da, jer je Bog nastavio otkrivati mi područja slabosti koje želi osloboditi i okrenuti ih u jakost. Nakon borbe u glavi, odem na ispovijed i misu prikažem za one preko kojih se u meni probudio nemir. Ako su to moji prijatelji, podijelim s njima iskustvo. Ako su to ljudi koje ne poznajem, ne tražim njihov broj i ne zovem ih. Postupim kako nas je dragi don Tomislav Ivančić poučio, molim oprost u Duhu.
Iako nije tema, dragocjeno je podijeliti što možemo činiti ukoliko imamo situaciju da nas netko uistinu namjerno i ciljano, zbog svoje slabosti, povrijedi: Kako istinski oprostiti
Slavica Kutnjak – Žena vrsna
Foto: TeiTo
