Neko vrijeme vesele te slastice pa ti dosade. Neko vrijeme pomažu krasni pejzaži pa ti se odjednom zamagle. Dobre pjesme, dobre priče… Sve to pomaže neko vrijeme. Dok se ne suočiš s nekim zatvorenim vratima. Protuprovalnim. Treba uživati, zahvalno i umjereno, u dobrim stvarima, neovisno jesu li male ili velike. Samo, ne funkcionira to uvijek. To zasigurno znaju svi koji su čitali Jane Eyre. Neizvjesnost predstavlja jedna takva vrata koja ja ne mogu otvoriti. I kažu ljudi: „Bog ima neki plan.“ To bi se moglo iščitati i kao: „Otvorit će On ta vrata jednog dana.“ I neizvjesnost će se transformirati u stvarnost koja se proživljava. Ispred mene svejedno stoje protuprovalna vrata, a plan je iza njega. Plan me ne zanima, nije u istom prostoru kao i ja.
Oni dani kad se tuguje
Elegancija se pomalo topi kad se tuguje, kao maskara. Izraz lica ne prati „Audrey Hepburn pravila ljepote“. Ljepota je samo jedno područje koje tuga zahvati. Krene zastoj u čitanju pa raste broj knjiga na čekanju. Općenito krene zastoj u ispunjavanju obveza pa krenu izlike. Važne su mi moje obveze jer su vezane za ciljeve koje želim ostvariti. Ne bih voljela da tuga sve preuzme. Voljela bih da navrati kao gost, odradi svoje i ode. Između ostalog, draga mi je elegancija. Dragost ipak nije dovoljna da elegancija uvijek bude uz mene. Netko bi mogao reći da je to zato što, naspram elegancije, preferiram otvorenost. Slažem se. Također, naspram tuđih mišljenja preferiram slobodu duše koja plače kad joj se plače. Za tugovanje je najbolje imati privatnost, ali to nije uvijek moguće. U slučaju kad nije moguće, ne volim kad je jedina briga… maskara koja se topi, dok se ispod kože nešto lomi.
Ja sam „izvan plana”
Lijepo je kad dobiješ savjete od srca. U zadnje vrijeme mi jedan savjet smeta. Možda se ne može nazvati savjetom nego utješnom porukom. Mislim na ono: „Bog ima neki plan.“ Skoro pa izgleda kao da sam došla s nekog napornog treninga kad to čujem, preplavi me osjećaj da nemam snage. Eto, Bog ima plan… A ja o tome ništa ne znam! Ja sam „izvan plana“, kao žena s kovčezima na aerodromu kojoj su odgodili let jedno sat vremena ili dulje… Uz to, aerodromi su skupi, a i ne želim pretjerati s kavom. Mogu maštati o tome kamo idem, ali mi se to maštanje pretvara u muku. Pomislim: „Bože, ne želim biti nezahvalna. Nemoj me krivo shvatiti, ali… ‘Ajde sad da ne razmišljam o tome kakav plan imaš… Može samo da, onako kako Ti znaš, opet budeš moj izvor utjehe prisutnošću svojom? Samo prisutnošću svojom…“ Svašta djevojci padne na pamet na aerodromu.
Mala razočaranja
Stojim li iza protuprovalnih vrata ili u čekaonici na aerodromu… Svejedno je. Znam samo ono što trenutno znam. Ako su vrata sad zatvorena, očito sam krivo vidjela radno vrijeme ili adresu. Ako je let odgođen, ah, nije do mene. U svakom slučaju, i ta vrata i ta čekaonica su kao neka malo razočaranja koja moram barem susresti, ako ne prošetati kroz njih. U svemu tome, kad mi ta razočaranja dođu, ne molim ni za kakva viđenja ili izjave… Samo za utjehu. Kažem: „Bože, molim te, samo budi sa mnom u mom razočaranju. Mira mi daj!“ Za gadna razočaranja ne znam hoću li uopće biti u stanju tražiti utjehu. Srećom, ima ljudi koji ne mole samo za sebe.
Marija Piskulić – Žena vrsna
Foto: YunFengQ – Unsplash
