Jučer je bila obljetnica početka moje terapije i jedan čitatelj me zamolio da opišem dio tog procesa. Telefonski sam razgovarala sa svojim doktorom svega jednom prije no što sam spakirala sve što posjedujem u svoju Hondu Accord i odselila na 18 sati udaljenosti da započnem terapiju i svoj novi život. Jednostavno govoreći, bila sam prestravljena. Naravno, bila sam uzbuđena zbog promjene i prilike za izlječenje, ali uz te misli javljao se i strah zbog neizvjesne budućnosti.
Noć prije svoje prve terapije jedva sam mogla spavati. Probudila sam se rano i krenula na trčanje po onoj južnjačkoj vrućini. Tijekom vožnje do njegovog ureda moj um je uzburkano bjesnio. Što ako mi on ne može pomoći? Mislim stvarno, kakvo dobro može uopće iz ovoga proizaći? Zašto ja mislim da mi može pomoći razgovor s potpunim strancem o svemu što se dogodilo? Kako bi zbog toga mogle nestati noćne more? Što ako on ne bude razumio? I iskreno govoreći, to se njega uopće ne tiče.
Bezobrazno i naivno, znam.
Pouzdaj se u Boga
Ok, smiri se Maura. Pouzdaj se u Boga, vjerovala si Mu da te je doveo ovdje i ovo neće biti ništa drugačije. U svom srcu sam znala da je ovo ono što je Bog želio od mene, ali bila sam skamenjena. Osobito zbog toga što je doktor bio muškarac. Počela sam moliti krunicu i stigla u njegov ured.
On je kasnio i moj um je to iskoristio kao izgovor da pokušam pobjeći. Ali uz milost Božju sam se borila s ovim mislima dok sam sjedala. Iako sam se tresla, pred kraj dvosatne terapije sam znala da je Bog ovog doktora doveo u moj život kao ogroman dar za mene. Čim sam zatvorila vrata njegova ureda, naklonila sam glavu zahvaljujući.
Prikazivanje terapije za svoju buduću djecu
Unatoč toj spoznaji, terapija je svejedno bila iscrpljujuća i intenzivna, i taj dan sam obećala samoj sebi da nikad neću odustati. Bez obzira na sve. Moja treća terapija je bila neizmjerno teška i kada sam izašla iz ureda to poslijepodne nisam mogla prestati plakati. Ovo je tako teško, ne znam kako ću nastaviti, nisam uopće toliko snažna, kako ću to učiniti? Kasnije tog dana sam otišla na klanjanje i odlučila da ću svaku terapiju i domaći rad prikazati za svoju buduću djecu. Očajnički sam žudjela za tim da moja buduća djeca ne moraju patiti od posljedica zlostavljanja.
I tako, kad se terapija činila nepodnošljivom te sam morala nacrtati ili opisati događaje i pojedinosti za što sam mislila da nikad neću moći, zatvorila bih oči i zamišljala kako bi moja djeca u budućnosti mogla izgledati. Zamišljala bih njihove malene ručice i prstiće i kako bih ih željela okružiti ljubavlju i nježnošću. Razmišljala sam o svemu što bih ih željela naučiti o Bogu Ocu, Isusu, Mariji i svecima. Tada bih pomislila koliko jaka bih trebala biti za njih i koliko još moram sazrijevati i zacjeljivati prije nego što bih se mogla udati i imati djecu. Tada bih nježno zatvorila oči, otvorila vrata ureda mog doktora i nastavila s još jednom terapijom.
Najhrabriji ste kada ste prestravljeni, ali vjerujete u Očevo nježno vodstvo
Znate li što ja mislim? Mislim da ste najhrabriji kada ste prestravljeni, ali vjerujete u Očevo nježno vodstvo i idete naprijed, s očima usmjerenim u traženje ljepote u vlastitoj patnji.
Na kojim dijelovima svog života mislite da trebate poraditi i otpustiti ih kako ne bi samo prodisali, nego uistinu ŽIVJELI?
„Mislim da svoje rane nosimo sve do kraja; one nikad ne nestanu u potpunosti već nas drže poniznima, strpljivima, i spremnijima povjeriti se. Zacijeljenje leži u činjenici da nas naše rane više ne poražavaju ili uzrokuju da naudimo sebi ili drugima. Rane postaju naš dnevni prinos Bogu, i u nama razvijaju suosjećanje s drugima koji su također slabi.” – Richard Rohr
Made in His image
Prevela: Matea Križanac
Foto: Unsplash
