Osobno razmišljanje isteklo na papir nakon prihvaćanja prijedloga zakona o potpunoj zabrani abortusa u Poljskom parlamentu. Razmišljanje o trudnoći koju nisi izabrala.
Danas nikako nemoj spominjati abortus. Nije zgodno. Nitko ne voli te teme. Nelagodne su, ne želiš ulaziti u tuđi intiman prostor, u prostor slobodne volje, ne želiš uopće filozofirati o tome kada život započinje. Zaobiđimo teme koje nas stavljaju u isturen položaj. Čak ni pametniji političari od mene obično ne znaju što bi rekli o toj temi. Nemoj danas spominjati pobačaje. Nemoj, preskoči. Prebaci na bolju temu. Sunčano je. Zovu kišu. Promijenit će se vrijeme. Promijeniti… Kažu: Poljaci su promijenili nešto: u zakonsku doradu pušten je prijedlog o potpunoj zabrani abortusa. Želimo li i mi potpunu zabranu „slobodnog izbora“ u našoj državi? Želiš li ti? Želim li to uopće… ja?
Čitav je niz trudnoća koje nisi izabrala, koje ja nisam izabrala
Što će se dogoditi sa silovanim ženama tada? Hoće li one, unesrećene već dovoljno užasnim događajem silovanja, moći nastaviti svoj život? Što će se dogoditi sa studenticama, s njom koja je na zadnjoj godini medicine i najbolja je na svojoj godini? Kaži mi, kako će ona nastaviti studij? Tko će joj čuvati dijete, hoće li ikada završiti specijalizaciju? Hoće li se ona jadna tinejdžerka koja je nepripremljenih kostiju dobila trudnoću, hoće li se ona ikada oporaviti? Kako će roditi? Hoće li onaj dječak i djevojčica koji imaju trinaest godina, hoće li oni ikada uspjeti u životu? Zašto im nisu rekli ranije o tome?
Sada, kada je u Poljskoj zabranjen. Abortus. Što ako svugdje zabrane abortus? Što ako svaka, baš svaka žena ne bude mogla legalno abortirati? Ili, još gore. Što kad bi bilo ostvarivo da i ilegalno onemoguće abortus? Da čak i tako, u mračnoj sobi neprimjerenih higijenskih uvjeta ne budemo mogle… Što bi bilo da nikad nisu izmislili abortus? Što bi bilo s teškim slučajevima djece s Down sindromom koja žive stigmatizirana na ovom svijetu? Kako bi onda oni bili zakinuti za svoju patnju? Tko bi oslobodio njihove majke tuge pogleda na okrutne uskogrudne savršene ljude koji sortiraju njenog Downovca u nižu klasu svijeta. Koji uporno hoće dokazati da on nije sposoban.
A što da…?
Što da smo svi mi na svijetu rođeni s Down sindromom? Bismo li uopće preživjeli kao vrsta? Kao Homo Sapiens-Down? Kao Homo Sapiens-Smile?
Šapnula bih još jedan „što“. A, što ako bi onaj sićušni deset na četrnaestu atomni spoj majke i oca ovim zakonom ipak preživio?
Ne znam kako bi mi bilo oprostiti silovanje zločincu.
Ne znam bih li uopće završila medicinu, i kako bih se nosila s takvim životnim propustom.
Ne znam kako djevojčice porode. I tko ih je doveo u takve situacije. Ne znam što bi bilo dalje.
Ne znam kako bih se osjećala pred ozbiljnim pogledima da sam s Down sindromom. Ni da je moje dijete Downovac.
Ne znam ni ubiti.
Kad pomislim da bi nekoga boljelo, da bi ga usmrtilo, da bi manjeg od mrava, od komarca, od peludi, da bi amebu, da bi nekoga tko ništa ne čuje, ne vidi, ne govori, ne razumije, ne sluti, ne zna za samoobranu, nekog tko nije doživio majčinsku ljubav… Kad pomislim da bi nedužnom zaustavila život moja nemogućnost da se nosim s nesrećom, bilo bi mi jako, jako žao. Progonilo bi me zasigurno tih Deset na četrnaestu atoma mog tijela. Progonilo bi me što nisam nikada makar pokušala dati šansu da otvori usta i posisa moj kolostrum.
Kad se porodi jedno dijete, onako bolno, majčinski u naporu života i smrti, tada zajedno s njim započinje cijeli jedan novi život za ženu. Ona postaje mama i pogodi je neopisivo neograničen osjećaj nježnosti. Koji nije štetan. I nije „oduzimajući“. I nije „kvareći“ za čitav život prije djeteta. Više je nekako „nadopunjujući“, spreman izvući ono najbolje i najjače iz nas, žena-lavica. Biti mama je postati dar i svaki dan imati mogućnost dirati život izbliza. U djeci žive kapljice Neba. Nedodirnute, plahe nježnosti Boga.
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Stocksnap
