Stvoritelj je stvorio svijet, ali je stvorio i čovjeka – na svoju sliku – da upravlja svim imanjem Gospodnjim na zemlji. Čovjeku je namijenio biti sukreatorom svijeta. Čovjekov je rad na ovaj način blagoslovljeno do-stvarivanje. Dakle raditi i stvarati, to je dobro. To je u Božjem planu za čovjeka.
Čovjek u Božjem planu
Ima, međutim, ljudi koji promašuju taj stvarateljski smisao, rade, izgaraju i muče se iz mnogih drugih razloga. Jedni da bi imali više, drugi da bi zaboravili na neke mučne životne okolnosti, treći zbog oholosti, četvrti da se ne bi morali susretati sa sobom i svojom savješću, peti jer gledaju one prethodne…
Može se i te kako opijati radom. Nakrca se poslova, guši se obvezama, grca u jurnjavi dan i noć. Sve sam te situacije i sam prošao.
Kao što bol govori tijelu da postoji neki problem, tako i savjest peče javljajući duši da je u raskoraku sa smislom. Pametan posluša te signale i krene se liječiti, zastane, razmisli, uskladi se s vlastitim životnim poslanjem. Drugi krene još više raditi, kao da stavlja analgetik protiv bolova na otvorenu ranu. I tako se bol malo smanji, ali se rana otvara sve više, jer se zapravo ne liječi nego pokušava zavarati prirodne obrambene mehanizme.
S druge je strane spektra lijenost, fizička, ali osobito i duhovna. Neki „zalijene“ zbog raznih nemoći. Neki zbog depresije, samosažaljenja, omalovažavanja i uvreda koje su zadobili radeći, a netko s time nije bio zadovoljan..
Čovjek – sustvaratelj
Gdje je čovjek – sustvaratelj u Božjem planu stvaranja, gdje je ta tanka linija između lijenosti i opijanja radom?
Spasitelj svijeta je 30 godina svog skrovitog života proveo učeći i primajući vjeru otaca, vrijedno radeći u stolarskoj radionici svoga poočima. Oplemenjivao je obitelj poslušnošću prema poočimu i majci, možemo samo zamisliti „običnost“ većine Isusovog života provedenog u malom zabitom selu Nazaretu.
Međutim, upravo nam te Njegove skrivene godine pokazuju vrijednost „običnog“ života kao posvećenja često teške svakodnevice. To su godine koje prethode vrhuncu Njegovog ovozemaljskog života, godine koje su bile priprema za spasenje čovjeka i svijeta, baš kao kad kakav vrhunski sportaš naporno trenira više godina, da bi konačno zablistao na Olimpijskim igrama.
„Jer svakodnevni obični život među našim bližnjima nije bezbojan i plitak. Upravo je to mjesto gdje se prema volji Božjoj većina njegove djece treba posvetiti.“
(sv. Josemaria Escriva: „Susret s Kristom“)
Čovjek ranjene savjesti
Dobro poznajem jednog hagiopacijenta koji je u svojoj profesiji, a tako i svemu ostalom, želio biti „savršen“. Želio je biti bolji od drugih, jači od drugih, sposobniji od drugih. To mu je davalo samopouzdanje, zadovoljstvo, osjećaj nadmene nadmoći. S druge strane, kad bi nešto pogriješio, još gore – kad bi samo pomislio da je možda negdje pogriješio, danima je imao teška grizodušja. Često nije mogao mirno spavati samo zbog takvih nejasnih snatrenja. Nije mi bilo lako s njim izići na kraj. Pružao je velik otpor svim mojim pokušajima da ga vratim na pravi put. Taj dugogodišnji pacijent bio sam – ja sam!
„Nije najgore to što je pao onaj koji se borio, već je najgore što je ostao ležati. Nije najgore biti ranjen u ratu, već je najgore, primivši udarac, izgubiti nadu i ne izliječiti ranu.”
(sv. Ivan Zlatousti: „Drugo pismo Teodoru nakon pada“)
Hagioterapija mi je pomogla nadići bolnu spoznaju da rezultat onoga što radim ne mora baš uvijek biti savršen, da sam samo čovjek, da mi je dozvoljeno pogriješiti. Da je bitno dati sve od sebe, davati se kroz ljubav prema Bogu i čovjeku, a rezultat i uspjeh u potpunoj slobodi od očekivanja prepustiti Milosti. Da je bitna bezuvjetna poslušnost i predanje Gospodinu, pa i onda kada ne razumijemo sve ono što Bog dopušta. U bolima, bolesti, neuspjehu i nesreći.
Konačno, da mi čovjek pored mene ne može dati više nego li je primio, pa tako niti ja sam sebi. Da se svet postaje svaki dan ispočetka..
Žrtva je slatka onome koji ljubi
„Tu razumijemo da na ovom svijetu nije moguće ljubiti bez žrtve, ali i da je žrtva slatka onome koji ljubi.“
(Adolphe Tanquerey: „La divinizacion del sufrimiento“)
Čovjek, teškoćama usprkos (ili možda baš oplemenjen njima), stalno treba preispitivati svoj put. U moru stranputica treba se vraćati svom zaboravljenom, potisnutom, iskonu. Treba postajati iznova radoznao, gorljiv i zaigran. Kao dijete. Jer dijete se i Nebo razumiju bez riječi.
Od kada sam doista čuo Radosnu vijest srcem, a ne samo ušima, ustajem rano na molitvu. Radim po cijeli dan za obitelj, za širu zajednicu, za molitvenu zajednicu u kojoj dišem, a tako i za Gospodina. Podnosim svakodnevne problema na poslu. Boli me i muči kronični išijas zbog kojeg ne znam bih li na poslu stajao, sjedio, klečao ili ležao. Kralježnica se pomalo svija pod teretom skolioze još od djetinjstva. Kako mogu i znam, skuham djeci pola ručka kada supruga ne stigne. Ponekad zagori, ali pojedu. Ništa mi ne prigovaraju, svjesni da ne znam bolje.
Nekoliko puta dnevno me neugodna aritmija srca podsjeti na prolaznost ovog tijela. Oči me sve manje slušaju. Staračka dalekovidnost “skraćuje” mi ruke i podsjeća me da godine idu. Isuse, stvarno mi se ne da nikamo uvečer. Želim leći i pokriti se preko glave. Htio bih gledati TV ili jednostavno sklopiti oči i ne misliti na dan, na svijet, na život. Ali Isuse, kad se sjetim Tebe: Prijatelju, Brate, Spasitelju moj… Kao kršćanin, osjećam veliku potrebu koju svi, baš svi ljudi – vjernici i nevjernici, zalutali i agnostici – osjećaju na svom putu prema Istini. I znam: Onaj koji me oslobodio stega robovanja i okova ovisnosti treba mene, jer On nema druge ruke i noge do mojih, nema drugu glavu ni srce osim mojih.
Stoga Isuse, ako nema boljeg od mene, ja ću. Ako nema zdravijeg od mene, ja ću. Ako nema sposobnijeg od mene, ja ću. Ako nema svetijeg od mene, ja ću. Ako nema pametnijeg od mene, ja ću. Ako nema hrabrijeg od mene, ja ću.
Sve mogu u Onome koji me jača!
Krešimir Stjepan Pećar – Žena vrsna
Foto: Jesse Orrico – Unsplash
