Čitanja:
Hoš 5,9–12
Ps 34,2–7
2 Kor 5,17–21
Lk 15,1–3;11–32
U današnjem prvom čitanju, Bog oprašta “prijekor” naraštaja koji su gunđali protiv Njega nakon Izlaska. Na pragu Obećane zemlje Izrael sad može čistim srcem proslaviti Pashu, svetkovinu prvoga sina Boga (vidi Hoš 5,6–7; Izl 4,22; Izl 12,12–13).
Pomirenje je u središtu svega
Pomirenje je također u središtu priče koju Isus pripovijeda u današnjem evanđelju. Priča o razmetnom sinu priča je o Izraelu i ljudskoj rasi. Ali to je i priča svakog vjernika.
Krštenjem smo dobili božansko pravo rođenja, učinili “novo stvaranje”, kako Pavao kaže u današnjoj poslanicu. Ali kad griješimo, mi smo poput razmetnog Sina, napuštajući kuću našeg Oca, rasipamo svoju baštinu i pokušavamo živjeti bez Njega.
Kada smo izgubljeni, samo nas milost Božja vraća u sinovstvo
Izgubljeni u grijehu, odvojili smo se od milosti sinovstva koje smo obasipali krštenjem. Još je uvijek moguće da dođemo do naših osjetila, vratimo se k Ocu, kao što to čini razmetni sin.
Ali samo On može ukloniti sramotu i obnoviti božansko sinovstvo koje smo odbacili. Samo nas On može osloboditi ropstva grijeha koji nam – poput Izgubljenog Sina – uzrokuje da ne vidimo Boga kao našeg Oca, već kao našeg gospodara, kojem mislimo da služimo kao robovi.
Bog ne želi robove nego djecu. Poput oca u današnjem evanđelju, On čezne nazvati svakoga od nas svojim sinom i pozvati nas da podijeli svoj život s nama, da nam kaže: “Sve što je moje tvoje je.”
Očeve riječi čežnje i suosjećanja još uvijek dolaze Njegovoj rasipnoj djeci u sakramentu pokore. To je dio onoga što Pavao danas naziva “službom pomirenja” koju je Isus povjerio apostolima i Crkvi.
Pomirili smo se s Izraelom i zauzeli svoje mjesto za stolom Euharistije, gozbe na koju je Otac pozvao na svoje izgubljene sinove, novu Pashu koju slavimo s ovu stranu neba. Kušajmo dobrotu Gospodnju, kao što pjevamo u današnjem psalmu, radujući se što smo mrtvi, ipak ponovno nađeni živi.
Scott Hahn – St. Paul Center
Prevela: Martina Gazdek
Foto: TeiTo
