Dragi Prijatelju,
dugo Ti nisam pisala, skoro godina je prošla… Nemam prave riječi da ti se ispričam i opravdam. Život. Ne baš onakav kakav sam ga zamišljala. Još manje ja onakva kakva bih trebala biti. Slomljena sam, ali nemam snage ni plakati ni buniti se. I ovo jutro sam se probudila s grčem u želucu kao da sam na pogrešnom mjestu. Opet sve ispočetka. Tako je kako je. Svira glazba, gledam njih dvoje kako sve više nalikuju jedno drugome. Bacam pogled na zid i Tebe, na taj vidljivi i opipljiv znak križa na kojem sam zazvala Boga, Blaženu Djevicu Mariju i sve svece Božje da mi budu na pomoć. Okej, gdje sam fulala?
Je li to ono što si htio za mene?
Pokušavam biti sretna i ispunjena žena-majka, ali sve što vidim je odraz u ogledalu – točno onaj kakav sam sebi obećala da nikada neće biti: namrgođen, pomalo zapušten i definitivno premoren. Ispod spetljane punđe naziru se suze koje ne znaju isplivati. Gledam Tebe, pa dva malena blagoslova, mislim na muža koji kao da se natječe sa mnom tko će imati veće podočnjake i zahvaljujem Ti za njih.
Ali pitam se – je li ovo ono što si ti htio za mene? Beskrajno lutanje kroz vlastita ograničenja i padanje iznova na istim stvarima svaki dan. Umorna sam od sebe. Žedna Tebe… I opet sam ona tvoja mala djevojčica koja nema pojma što ni kako. Ograničene su moje sposobnosti za žetvu koju si mi dao. Činim ono što ne bih, to mi ide. I svaki dan ispočetka krenem i isto tako padnem. Ali sada imam njih.
To me razdire – što ne mogu s Ljubavlju činiti što mi je dano. Biti primjer, biti ono što je meni trebalo.
Gledam sliku s lijeva, Tvoja majka – kako je uspijevala biti sveta u svojoj obitelji? Milosti puna, čujem u sebi, treba mi Tvoja milost na dar svira u pozadini, jedno za drugim. Milost. Marija je bila milosti puna i to je ono što i meni treba. Molim te za milost, o Prijatelju moj.
Milost svete i odvažne poslušnosti u malim stvarima.
Milost novih početaka, ako treba – iznova – svake minute.
Milost uočavanja ljepote svakodnevice i u hrpi odjeće i neoribanom podu.
Milost zahvalnosti za sve poteškoće koje nosi otvorenost životu.
Milost padova koji me uvijek još više približe Tebi.
Milost razumijevanja – sebe, muža i djece.
A najviše te molim za milost da budem blaga prema sebi, da pustim sva očekivanja od sebe same. Slomit ću se pod bremenom vlastitih nesigurnosti i neostvarenih želja, putovanja, događaja. Nekada imam osjećaj da propuštam toliko toga i propadam.
Razumiješ, borim se. Jesam li ispravno izabrala kada se ovako trudim i ne uspijevam? Kada mi ništa ne polazi za rukom i cilj je svakog jutra isti – preživjeti dan s Tobom. A ne želim preživljavati, želim živjeti.
(…)
Ona otvara svoje tamnoplave okice i smiješi mi se kako se samo bebe znaju nasmijati svojoj mami. Odjednom sve krajeve svijeta ugledah u njenim očima, a njegov nespretan dodir u snu mi govori da Tvoja milost je već sa mnom. Pa što ako moram preživjeti ovaj život da bi mogla živjeti.
Gledam te opipljivi Znaku mog sakramenta, i hvala ti što si vjeran Bog, kada sam ja nevjerna.
Molim te za milost da ovaj dan odraz u ogledalu bude barem malo bolji nego jučer. Ne u mojim, nego u Tvojim očima.
„Mama moji, Išuš…“
Isuse, maleni Prijatelju moj,
Vodi me prati i uza me stoj…
Moram ići, maleni me trebaju.
Hvala ti, voli te
tvoja Rahaba.
Rahaba – Žena vrsna
Foto: Milada Vigerova – Unsplash
