O našoj potrebi za istinskim Thomasom Moreom
Ovog mjeseca obilježava se godišnjica filma Čovjek za sva vremena. Ako je nemoguće zamisliti da takav film na takvu temu danas osvoji Oscara, onda budimo zahvalni da je 1967. Akademija filmskih umjetnosti i znanosti ispravno odlučila dodijelivši odličnom filmu Freda Zinnemanna šest svojih nagrada.
Audrey Hepburn je navodno podigla oči prema nebu najavljujući s očitim zadovoljstvom da je ova filmska proslava svjedočanstva i mučeništva Sir Thomasa Morea porazila filmove The Sand Pebbles (Zrna pijeska, doslovni prijevod, radi se o igri riječi na engleskom jeziku), Tko se boji Virginije Woolf?, Alfie i Rusi dolaze u kategoriji najboljeg filma.
Intrigantno je, međutim, da je Čovjek za sva vremena veličanstveni vjerski film, možda najbolji ikada, unatoč izrečenim autorovim namjerama.
Egzistencijalni junak ili katolički mučenik
Uvod Roberta Bolta u njegovu kazališnu predstavu koja je dovela do filmskog uprizorenja, rasvjetljava da je autor Bolt vidio Morea više kao egzistencijalnog junaka, a manje kao katoličkog mučenika – pristup prikladan tadašnjem uzavrelom filozofskom pokretu (koji je, naravno, bio tijekom 60-ih). Kako je rekao Bolt:
„Thomas More…za mene je postao čovjek s nepokolebljivim osjećajem samoga sebe. Znao je otkuda je započeo i otišao, koja je područja vlastitosti mogao predati navalama svojih neprijatelja, a koja navalama onih koje je volio. To je bilo značajno područje u oba slučaja jer je imao svojstven osjećaj za strah te je bio predani ljubavnik.
Budući da je bio pametan čovjek i izvrstan pravnik mogao se iz tih područja povući na zadivljujuće ispravan način, no u konačnici je zatraženo da se povuče iz posljednjeg područja gdje je pronašao svoju vlastitost. A tada je ovaj prilagodljiv, duhovit, skroman i profinjen čovjek čvrst kao stijena, obuzet potpuno primitivnom rigoroznošću i više ga se nije moglo poljuljati…
Ono što me privuklo – bio je čovjek kojeg se nije moglo optužiti za bilo kakvu nesposobnost za život kojeg je iskoristio na zaista raznolike načine i u gotovo pohlepnim količinama, čovjek koji je bez obzira na sve pronašao nešto unutar sebe bez čega je život bio bezvrijedan i kada mu je to oduzeto mogao je prihvatiti svoju smrt.”
Nije stvar razuma, u konačnici je stvar ljubavi
Ipak, ovaj portret Thomasa Morea kao egzistencijalista razdoblja Tudora nije baš uvjerljiv jer nam je Bolt, usprkos samome sebi, u svojoj drami i kasnije u scenariju, dao drugačijeg Morea – Morea koji je „prihvatio“ svoju smrt, ne kao sljedbenik egzistencijalizma, nepokolebljivo neovisne „vlastitosti“ već kao katolik voljan umrijeti za istinu koja ga je obuhvatila kao Božja ljubav u Kristu.
Stoga, kada Moreova intelektualno nadarena kći Margaret, neuspješno ga odgovarajući od njegovog otpora da podupre razvod Henryja VIII. i nadolazeći brak s Anne Boleyn, izvlači posljednju kartu i zavapi: „Ali s razumom! Zar nisi već napravio sve što Bog razumno traži?“ More oklijevajući odgovori: „Pa… u konačnici… nije stvar razuma, u konačnici je stvar ljubavi.“
I ne ljubavi prema sebi, već ljubavi prema Bogu i ljubavi prema istini. Jer Bog koji je istina do samoga kraja također je, kako nas sv. Ivan Evanđelist uči, i sama ljubav. I da bi te ta ljubav preobrazila treba živjeti u istini – istini koja nas oslobađa u najdubljem i najplemenitijem smislu ljudskog oslobođenja.
Ni žrtve ni krvnici
Postojalo je nešto vrijedno i inspirirajuće u vezi određenih aspekata egzistencijalizma: ne onaj ustajali egzistencijalizam Jean – Paul Sartrea koji se ubrzo raspao u nihilizam, već herojski egzistencijalizam Camusa koji nije mogao podnijeti napredne katoličke antiklerike njegova doba i koji je stremio svijetu u kojem bismo bili, kako je on rekao, „ni žrtve ni krvnici.“
No, na kraju pobijedio je sartrovski egzistencijalizam, barem toliko koliko netko može povezati Sartrea sa suvremenim narcizmom prikazanim u svemu, od izljeva ljutnje na sveučilišnim kampovima od strane prekomjerno privilegiranih i nedovoljno obrazovanih barbara sve do glasača diljem zapadnog svijeta koji traže odušak od svojih patnji – nekih potpuno opravdanih – u naklonosti prema nekim poprilično zastrašujućim likovima.
U ovoj nesretnoj situaciji trebamo istinskog Thomasa Morea: Thomasa Morea koji je podnio svjedočanstvo i u konačnici „prihvatio svoju smrt“, ne da bi opravdao svoj osjećaj vlastitosti, već kao posljednje i konačno djelo zahvale što je obuhvaćen i spašen samom Istinom, Presvetim Trojstvom.
George Weigel – First Things
Prevela: LR
