Dragi Isuse,
sramim se. Kreće Veliki tjedan, a svaka odluka koju sam prije 40-ak dan donijela – već je u prvom tjednu postala breme koje sam odbacila. Teška sam sama sebi. Vjerujem i svima oko sebe. Planirala sam bar ovih 7 dana (ako ćemo iskreno, trebala je biti devetnica…) učiniti posebnima za svoju malu obitelj. Ali evo… već nas vidim kako kasnimo na misu.
Cvijeće koje sam planirala sa svojom dječicom ubrati donijela mi je svekrva – a da je nisam ni pitala. Svi su već na nogama i nitko se nije umio. A tako sam htjela svoga dječaka koji je sada dovoljno velik da shvati poučiti stvarima o Tebi i danima koji slijede. Teško mi pada, sada već ustaljeni način – da ništa nije kako zamislim. Želim, trudim se, uzdam se – ali ne ide. Sve moje pada u vodu prvim alarmom, kao da plivam u nekoj nepoznatoj struji koja me nosi na sve strane osim tamo gdje bih htjela biti. Plače, plače zeko mal za potočićem tim… mama upali ježevu kućicu!
Gdje sam ona bezbrižna ja koja s Tobom trči po poljanama vjerujući da Ti sve držiš u svojim rukama?
O Bože, zar ovako mora izgledati moje razmatranje današnjih čitanja? Jesam li nezahvalna ako želim mir i malo vremena za sebe i Tebe? Ako želim uvesti red u ovaj kaos u kojem se nalazi moja glava? Svugdje oko sebe gledam lica majki koje se toliko trude, služe, ali kao ni kod sebe ne pronalazim radost. Gdje se sakrila, Sine Davidov? Gdje sam ona bezbrižna ja koja s Tobom trči po poljanama vjerujući da Ti sve držiš u svojim rukama?
On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge,postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.
I samo tako, poput pijetlovog pjeva zazvoni mi u ušima najdraži himan. Uzevši lik sluge, oplijenivši sebe. Zaplakah. Ta ti si mi uslišao molitvu – da budem tvoja službenica. A vidi me, tražim svoj mir i svoje pravo i svoje vrijeme i svoj red…
Ti si me uslišao, a ja i dalje tražim svoje i grizem se jer ne stižem
Hvala Ti što me ne osuđuješ i kada sama sebe razapinjem da sve mora biti odrađeno savršeno pa čak i onaj dio koji se odnosi na Tebe. Ti ne tražiš ništa veliko od mene, nego da budem po uzoru na Tebe to što jesam trenutno – supruga i majka. Ne po svojim mjerilima. Nego po tvojim. Prihvaćajući sve što mi daješ u ovom trenu. Trebaš me da uzmem lik sluge i da se oplijenim od svih svojih očekivanja i bacim se u Tvoje Povjerenje. Poslušna u svakom mijenjanju pelena, ribanju podova, kuhanju, skupljanju igračaka, hrpi neobavljenih stvari dok svakodnevno ne krenem umirati na svim ovim malim križevima.
Ti trebaš mene ovako nedosljednu sa svim neizmoljenim krunicama i neobavljenim pobožnostima Puta križa, sa svim propuštenim danima za post i odricanje. Daješ mi sve te neuspjehe da bi mi pokazao da me voliš – nesavršenu i uplašenu, bijesnu i slomljenu. Čekaš me dragi Isuse da ti dođem bez iti jedne želje osim da se u potpunosti predam poput Tebe. Ali radosno, s mirom koji si sam imao kad si ulazio i čuo poklike.
Daj da s tobom uživam u ludosti križa
I daješ mi takvo ohrabrenje na početku ovoga Tjedna:
Gospodin Bog dade mi jezik vješt da znam riječju krijepiti umorne – za sve one trenutke neprospavanih noći pod temperaturom i nicanjem zubića;
Svako jutro on mi uho budi da ga slušam kao učenici (Iz 50,4) – za nova svitanja u kojima ne stižem ni vidjeti ni čuti drugi dio moga tijela i duše – moga muža, moj sakrament.
Ali ti, Gospodine, daleko mi ne budi; snago moja, pohiti mi u pomoć! (Ps 22,20) – za svaki strah, zlu slutnju, muku u duši i umiranje sebi…
Dragi Isuse, daj da ti poput židovske djece dođem u susret s palminim granama u ruci i kličem u sav glas – Hosana u visini! – da zajedno s tobom uživam u ludosti križa.
Hvala ti što i na početku kao i na kraju svoje Muke, Ti misliš na mene…
Tvoja Rahaba
Rahaba – Žena vrsna
Foto: Tatiana Syrikova – Pexels
