Trenutak u kojem žena sazna za trudnoću, vjerujem da je svakoj osoban i vrlo poseban. Možda nekog tada i prepadne sama činjenica novog života, no zasigurno kod većine izmami divovski osmjeh uz popratne radnje srca slične zaljubljenom stanju. Za mene su ti trenuci, uz naše vjenčanje i dane rođenja naše djece, najradosniji u životu. Kada bi to kod nas bilo mjerljivo, zasigurno bismo otkrili da nam količina takve radosti raste razmjerno broju djece u obitelji.
Danas je dan života
Nedavno smo svjedočili spoznaji novog života. Spontano i majčinski, imala sam potrebu zapisati ushit svom novom djetetu na papir. Danas je Dan života. Stoga, želeći i vas uvući u slavlje trenutka začeća, darujem vam svoje pismo posvećeno mom nerođenom djetetu. Intimno je i nježno, molim vas, budite pažljivi dok čitajući ulazite u naš prvi razgovor.
Mojoj djevojčici ili dječaku
Trenutak u kojem saznaš da si ponovno blagoslovljena, da to malo čedo raste u tebi svoj život, izmami emocije veće od kuće. Veće od vedrog neba. Veće od svemira. Možda takve emocije zaista preskaču do Boga, do Raja.
I onda se nastani na licu neka pozitivna mjera, jedan zagonetni smiješak kojeg, ni sama ne znaš zašto, ne odlažeš. To je osmjeh malog anđela koji te posjetio. Sad uza se više nemaš samo svog, nego te prati i anđeo čuvar malenog čudašca. A otac? Onaj moj najdraži nekoliko puta je već daleko kontinentima od te velike vijesti. No, u isti trenutak znam da poskočimo. U isti trenutak mi se odvalimo. Kao mala djeca… Kao male bebe prve osmjehe svom četvrtom djetetu mi darujemo u čast. Spontano ne mogu prestati biti sretna. Odjednom u moje ruke je ušla neka snaga velika za podignuti nešto. Obitelj. Boga u srcu. Za podignuti stomak. Na mojim plućima stvori se dvostruko više zraka, dvostruko više plakanja i snova. I svega onoga što ljudi zovu lijepo.
Lijepo. Lijepo je biti trudnica. To je neka tiha radost koja raste u osluškivanju, u dijeljenju svoje čahure za dušu s još nekim. Za posuđivanje tijela nekom biću najmanjem i najvećem na svijetu. Biti trudnica! Ovo je najveća vijest i najveći dar koji sam dobila od Oca Nebeskog.
Radujem se tebi, maleno. Plačem s tvojim prvim rastom. Jedem s tvojim micanjem (onim koje osjetim ili ne osjetim). Kucam s tvojim otkucajem. Maleno moje, tebe tvoji mama i tata žarko žele. Mi smo ovdje na suncu i čekamo te da nam legneš u krevet, da nas i tvoju seku i brace veseliš svojim prvim pokretima, svojim snovima o anđelima u kojima te promatramo kako se smiješ. Tebe jako želimo, naše četvrto. Naš blagoslove. Naša najveća vijesti. Naš svemire. I Božji. Prvo Njegov.
Poklon s neba
Bog je poslao jedan poklon s Neba baš među nas. Ono kad legneš do voljenog muža i opustiš se uz Boga i njega i zatvorenih očiju zaželiš želju. Pa ona postane netko. Ti si, dijete, moje i tatino netko. Živote, tako si malen i lagan. Tako si embrij, živote, i tako postepeno povećavaš svoje dimenzije dok ne izrasteš u veličinu prolaska kroz majčino, moje krilo. Tada, na znak prvog truda, uzet ću svoje boli objeručke i nositi ih, nositi do kraja puta. S Kristom se penjati svojom ženskom kalvarijom, svojim putem do Uskrsnuća. Do radosti života! Do tebe, sine moj (kćerkice moja), anđele moj. Djetešce …
A sada, dok te još ne vidim, ja te mogu osjetiti, mogu doživjeti tvoju dušu. To je ono kad plačeš nježnija nego ikad prije i smiješ se radosnije nego ikada. Pa kako i ne bi kad te duša s neba svakodnevno, neodvojivo, blagoslovljeno iznutra doživljava. I ti nju. Izvana. Naslućuješ. Dijete moje, ti si najveća radost našeg svijeta. Želimo te već sada… I volimo na sličan način kao što voliš Boga. Gledaš, a ne vidiš. Pipaš, a ne osjećaš. Ali znaš. I vjeruješ. Prisutno.
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Josip Ninković
