Čitanje je vrlo važna vještina u današnjem društvu – omogućuje brzu razmjenu informacija između pojedinca i njegove okoline. U početku u velikoj mjeri utječe na obrazovanje, a posljedično i na cjelokupni osobni razvoj pojedinca. Kako bi dijete ovladalo čitanjem, potrebna su različita jezična, ali i nejezična znanja. Mnoga od njih se usvajaju i prije početka formalne poduke, tj. sustavnog ovladavanja čitanjem unutar osnovnoškolskog obrazovanja.
Što je disleksija?
Riječ disleksija nastala je iz grčkih riječi dis, što znači loš, slab ili neprimjeren i lexsis, što znači jezik ili riječ. Pripada skupini specifičnih teškoća učenja te se još naziva i specifičnim poremećajem čitanja. Prema DSM IV disleksija se definira kao poremećaj u kojem su postignuća u čitanju znatno niža od onih koja se očekuju s obzirom na kronološku dob, inteligenciju i obrazovanje primjereno dobi. Niža postignuća u čitanju očituju se kao odstupanja u njegovoj tečnosti, točnosti i brzini. Prilikom čitanja najuočljivije su pogreške u obliku dodavanja, ispuštanja i zamjena glasova unutar riječi ili cijelih riječi unutar rečenice te u otežanom razumijevanju pročitanog.
Javlja se kod 5–15% djece školske dobi te kod 4% odrasle populacije (Kovač, 2019). Danas je uglavnom na snazi stajalište kako se dijagnoza disleksije postavlja ako dijete zaostaje u čitanju dvije godine u odnosu na svoje vršnjake, tj. u trećem razredu osnovne škole. No postoje i stajališta prema kojima se dijagnoza disleksije može postaviti i puno ranije, na osnovu značajnijeg odstupanja u razvoju predvještina čitanja i pisanja kojima bi dijete trebalo ovladati do polaska u školu.
Obilježja disleksije
Obilježja disleksije, kao što je već ranije navedeno, očituju se na planu tečnosti, točnosti i brzine čitanja. U školskoj dobi najčešće se uočavaju ona koja utječu na točnost čitanja:
- dijete otežano uspostavlja vezu slovo-glas;
- otežano stapa glasove u riječ, ali i riječi otežano raščlanjuje na glasove;
- premješta slova unutar riječi ili dodaje nepripadajuća slova u riječ;
- zamjenjuje slova po načelu vizualne sličnosti (b – d, b – p, m – n, n – u, a – e, s – z, š – ž);
- zamjenjuje slova po načelu auditivne sličnosti (d – t, g – k, p – b, z – s);
- zamjenjuje slogove unutar riječi;
- zamjenjuje jednu riječ drugom (pogađa, čita prema pretpostavci);
- izostavlja slova i slogove iz riječi;
- ponavlja dijelove riječi pri čitanju (npr. riječ „nasmijani“ čita kao „nasmijanini“);
- otežano prati niz slova ili brojeva (npr. riječ „slon“ čita kao „soln“ ili umjesto broja 15 pročita broj 51);
- griješi u slijedu smjera čitanja (gore – dolje, lijevo – desno);
- vraća se na već pročitani redak u zadanom tekstu;
- izostavlja riječi ili cijeli redak pri čitanju (preskače ga);
- otežano se snalazi u tekstu;
- čita određenu riječ na više različitih načina (Bjelica, 2005).
Tijekom samog čitanja mogu se javiti i teškoće koje ometaju tečnost čitanja kao što su otežano održavanje pravilnog ritma i izražajnosti čitanja, dugo zadržavanje navike tihog izgovaranja riječi te nepoštivanje interpunkcijskih znakova pri čitanju.
Greške u obliku sporog čitanja, učestalih stanki ili blokadi, neprecizan i površan izgovor riječi ponekad se javljaju tijekom ovladavanja čitanjem i kod djece koja nemaju disleksiju, ali se kod djece s disleksijom zadržavaju dulje od uobičajenog.
Razumijevanje pročitanog kod djece s disleksijom često je nepotpuno. Ono se zadržava na globalnoj razini, tj. izostaje zapamćivanje i razumijevanje detalja pročitanog teksta. Ovakve teškoće također mogu biti prisutne i pri početnom čitanju kada dijete još ne zna koristiti širi kontekst kao pomoć pri poboljšanju razumijevanja pročitanog (Ropret, 2016).
Dijete s disleksijom ima teškoće i u pisanju:
- zamjenjuje slova po načelu vizualne ili auditivne sličnosti;
- produljeno zrcalno piše slova i brojke;
- dodaje, ispušta i zamjenjuje jedno slovo drugim unutar riječi;
- izostavlja dijelove riječi ili cijele riječi iz rečenice;
- otežano slijedi smjer pisanja;
- nepravilno oblikuje slova zbog čega je rukopis često slabije čitljiv i neuredan;
- ne poštuje gramatička i pravopisna pravila;
- otežano oblikuje rečenice (redoslijed riječi u rečenici uglavnom odstupa od uobičajenog);
- otežano samostalno oblikuje pisani izričaj – npr. sastavak (Bjelica, 2005).
Važnost fonološke obrade u ovladavanju čitanjem
Fonološka obrada odnosi se na sposobnost korištenja fonoloških informacija (glasova jezika) u obradi pisanog i govornog jezika (Wagner i Torgesen, 1987). Brojna su istraživanja pokazala kako je kod djece s disleksijom sposobnost fonološke obrade nedovoljno razvijena (Ivšac Pavliša i Lenček, 2011). Ova je sposobnost vrlo važna kako bi se ovladalo čitanjem. Samu fonološku obradu čine tri sastavnice: fonološka svjesnost, fonološko radno pamćenje i fonološko imenovanje.
Fonološka svjesnost jest pojam koji se odnosi na prepoznavanje, izdvajanje i baratanje ili upravljanje manjim dijelovima od riječi (Ivšac Pavliša i Lenček, 2011). Smatra se neophodnom za razvoj dekodiranja, tj. brzog i preciznog prepoznavanja riječi. Razvoj fonološke svjesnosti odvija se određenim slijedom: od razvoja svjesnosti većih jedinica (slogovi, rima) prema razvoju svjesnosti manjih jedinica (glasovi). Posebno je važno istaknuti glasovnu svjesnost. Ona obuhvaća: prepoznavanje glasova (prepoznavanje glasa na početku i na kraju riječi, prepoznavanje koje riječi započinju istim glasom), glasovno stapanje (spajanje glasova u riječ), glasovnu raščlambu (rastavljanje riječi na glasove), pobrojavanje glasova (prepoznavanje broja glasova u riječi) i manipulaciju glasovima (brisanje, dodavanje i premještanje glasova u zadanoj riječi pri čemu nastaje nova riječ) (Ivšac Pavliša i Lenček, 2011).
Fonološko radno pamćenje je pojam koji se odnosi na trenutno ili privremeno zadržavanje i pohranjivanje podataka te njihovu obradu s podacima iz dugoročnog pamćenja kako bi došlo do izvršenja složenijih zadataka poput jezičnog razumijevanja, učenja i razmišljanja (Blaži i sur., 2017).
Fonološko imenovanje odnosi se na sposobnost imenovanja slova, brojeva, boja i objekata. Najčešće se provjerava kroz zadatke koji mjere brzinu kojom ih osoba može imenovati. Sposobnost poznavanja slova određena je znanjem o njegovom nazivu i zvuku do kojeg dolazi tijekom izgovora pripadajućeg glasa (Blaži i sur., 2017). Ako dijete uspješno ovlada vezom slovo-glas još u predškolskoj dobi, znači da će i samo ovladavanje čitanjem u školskoj dobi biti uspješnije (Blaži i sur., 2017).
Što učiniti ako je u pitanju disleksija?
Kada se posumnja na disleksiju, potrebno je što prije javiti se stručnjaku – logopedu. Nakon timske dijagnostike u kojoj sudjeluje i psiholog, započinje se s odgovarajućom logopedskom terapijom. Logoped će kroz terapiju pomoći djetetu da nauči strategije pomoću kojih će nadvladati ili smanjiti teškoće prisutne u čitanju, razumijevanju pročitanog i pisanju. Pri tome ne smije izostati savjetovanje roditelja, ali i učitelja, kako bi znali kako olakšati djetetu učenje te što točno i na koji način vježbati.
Za kraj, važno je naglasiti kako je djetetu što ranije potrebno pružiti primjerenu pomoć i podršku kako bi unatoč svemu navedenom ostvarilo svoje potencijale te jednom postalo zadovoljna i sretna osoba.
Mateja Ružić, mag. logoped i Nikolina Gelo, mag. logoped
Foto: Johnny McClung – Unsplash
Izvori:
Bjelica, J., Galić-Jušić, I., Pavlić-Cottiero, A., Posokhova, I., Prvčić, I., Rister, M. (2005). Priručnik o disleksiji, disgrafiji i sličnim teškoćama u čitanju, pisanju i učenju. Zagreb, Hrvatska udruga za disleksiju.
Blaži, D., Farago, E., Pavić, P. (2017). Karakteristike fonološke obrade djece s teškoćama čitanja. Napredak: časopis za pedagogijsku teoriju i praksu, 158 (1-2), 33-48
Ivšac Pavliša J., Lenček, M. (2011). Fonološke vještine i fonološko pamćenje: neke razlike između djece urednoga jezičnoga razvoja, djece s perinatalnim oštećenjem mozga i djece s posebnim jezičnim teškoćama kao temeljni prediktor čitanja. Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja, 47 (1): 1-16
Kovač, M. (2019). Svjesnost o disleksiji u Hrvatskoj (diplomski rad). Sveučilište u Zagrebu, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet.
Ropret, A. (2016). Tretman disleksije (diplomski rad). Sveučilište u Zagrebu, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet.
