Uslijedila su nećkanja i negodovanja pa otvoren otpor i protest, sve dok se volja jedanaestogodišnjeg dječaka nije konačno ustoličila na prijestolju prve mladenačke arogancije. Dječak ne želi ići na pobožnosti, a i na misi je dosadno! Vjeronauk isto tako uopće više nije zanimljiv! Dan za danom, val za valom… i obalu obiteljske svakodnevnice poplavile su izdržive i neizdržive dječačke želje, potrebe, tvrdoglavost i neposluh.
Umjesto obiteljskog mira – bojno polje
I dogodio se vrhunac! Zaboravio na vjeronauk pa odlučio to „ispraviti“ odlaskom na Križni put u župi. Na kraju je izbilo nezadovoljstvo kada je dječak odlučio da ipak „neće“ ni to. I da će biti najbolje iz svega se toga „ispisati“. Ionako je u toj pobožnoj priči posve usamljen u svom dječačkom društvu, istomišljenika ili nema ili su daleko. Malo po malo, ugodni obiteljski mir bio je zamijenjen bojnim poljem sa suprostavljenim stranama koje su brzo zauzele svoje borbene položaje. Otac je bio vidno uzbuđen, nenaviknut na pružanje nerazumnog otpora i na grubu tvrdoglavost svog dječaka, a ovaj ni za dlaku da popusti!
„Bože moj nije ovo prvi „prvi petak“ da izbije neugodnost, da na vrata pokuca nemir …“
Poziv na kraju snaga
Umjesto igre na toplom proljetnom suncu, dječak je trebao pospremiti svoju sobu. Međutim, i tu je „škripalo“ na sve strane. Kao neobuzdano ždrijebe koje njišti bez razloga i bez kraja, naš dječak je gurao sve od sebe. Ponikla sam, naposljetku, od nemoći. Izostala je naša zajednička krunica. Suprug je bio toliko iscrpljen od ovih „predstava“ da je potražio sklonište u odmoru i u snu… a ja sam osjetila poziv.
Dječak i mama idu na Križni put
Umjesto da u ovom svom lošem stanju ostanem kod kuće, ne pojavivši se pred Gospodinom ovako zagubljena i rastresena, sine mi velika želja: „Potaknut ću svoga sina i poći skupa s njim na pobožnost Križnoga puta.“ Svoga supruga nisam uspjela pridobiti jer je bio preumoran. „Nema veze”, rekla sam, „poći ću za nas oboje“. Pokrila sam ga dekom, poljubila i zamolila da nas isprati molitvom.
Putem je u meni bila živa samo jedna misao: predati sebe i predati dijete i predati obitelj Liječniku što liječi sve boli ovog našeg vremena i ove moje obitelji! Isuse, pomozi nam Ti!
Dječak je sudjelovao na Križnom putu noseći raspelo, a kasnije je posluživao kod svete mise.
Dječak i Longinova opomena
Došlo je i vrijeme za večeru. U kući je vladala ne dobra, već predobra atmosfera! Potpuno suprotna onoj prije nekoliko sati. Nje se više nitko nije ni sjećao. Kao da ju je netko izbrisao. Dječak je bio pun života i radosti, a šale je sipao kao iz rukava. “Što se dogodilo našem sinu?! Hm…hm…, mislim da znam!“ rekao je otac, „mislim da ga je Longin, onako kao šibom, malo kopljem pucnuo po turu!“
U meni je bila živa slika Stvarnosti. Duboko sam u sebi bila svjesna da smo moj dječak i ja bili prisutni na Kalvariji te večeri. On i fizički jako, jako blizu do nogu Raspetog.
A tu je bio i Longin.
Tereza Marin – Žena vrsna
Foto: Anton Darius – Unsplash
