U samoći čovjek skuplja stvari, skuplja misli. Od tih misli nastane gromada uvjerenja koja nerijetko postanu teret. Kažu da je važno izlaziti, potpuno se slažem. Koji ključevi zatvaraju vrata koji nas drže u istoj prostoriji s gromadom uvjerenja od kojih imamo noćne more? Jesu li ključevi u našim rukama? Ključevi kao hrabrost i nada? Što god vam rekli, bez hrabrosti i nade se ne otvaraju vrata. Tako zatočeni u takvoj prostoriji, baš čovjeku dođe zavapiti „Mira mi daj!“ jer čovjek postane nervozan u takvim zarobljeničkim situacijama.
Kukci
Volim prirodu jer me opušta. Slobodna sam. U prirodi nije bitno da izgledam kao da sam došla ravno s piste, u prirodi je najbitnije da se zahvalna srca diše. U suprotnom, ne može se u potpunosti doživjeti darovana ljepota. Dok gledam tu prirodu, budi se u meni mnogo misli. Jeste li čitali kad pjesme od fra Ante Vučkovića? Njega isto, čini mi se, mnogo inspirira priroda. Iz svega opaženog se može izvući priča. Sjetite se samo Ezopovih basni! Ovaj put mene su inspirirali kukci. Izmamili su mi osmjeh na lice. Znam da zvuči čudno. Međutim, znate kako kažu: „Čudni su putevi Božji!“.
Jeste li primijetili kako se neki kukci svugdje pojave? Zamislite da se nalazite u jednoj zatvorenoj prostoriji. Želite izaći, ali ne možete. Odjednom se pojavi kukac, baš iritatnto zuji. Ljutito zakolutate očima, a ljutnja je potencirana sjećanjem na komarce koji su vam pravili društvo tijekom ljeta. Dođe vam da odbrusite Bogu: „Rekla sam „Mira mi daj!“, a ne ovo! Ajme meni…!“. Odjednom primjetite da je ta njegova zujalica zapravo bušilica. Probušio je otvor u vašoj prostoriji i učinilo vam se kao da počinjete osjećati ključeve u rukama. Zanimljivo je kako nas katkad iritantne stvari pokrenu. Bog katkad bude jako kreativan u proaktivnim mjerama za ljude. Osjećaš ključeve? Otvori vrata. NE zamjeri kukcu, ipak te potaknuo da izađeš.
Poučak o providnosti
Toliko puta ćemo reći da Bog djeluje na čudesne načine, a istovremeno ćemo očekivati da djeluje baš onako kako očekujemo. Razmišljajući o kukcu, i mnogim drugim iskustvima, zaključila sam da je providnost veoma neobična. Uvijek me uspijeva iznenaditi. Pokazuje mi da Bog, mnogo bolje nego ja sama, zna točno što mi treba. Pokazuje mi da ne mogu utrpati sve moguće ishode u svoja panična promišljanja o budućnosti. Pokazuje mi da u strahu, kad se strah preda Bogu, providnost dolazi kao zagrljaj usred rasplakane večeri. Stvarno, sve te spoznaje bi se možda mogle ukomponirati u nekakav poučak o providnosti. Tko zna! Znam samo da nikad nisam mislila da će mi kukac izmamiti osmijeh na lice.
Marija Piskulić – Žena vrsna
Foto: Jed Owen – Unsplash
