Iako smo ljetu mahnuli prije mjesec dana i oprostili se s njim do iduće godine, meni je još uvijek ljeto često u mislima. Provela sam ga ove godine u divljini nebodera Velike Jabuke. Izišla sam iz svog komfora na periferije. Daleko od svojih. I kad me pitaju kako mi je bilo kažem: „Lijepo. Nadahnjujuće. Odgajajuće.“. Tako je jer su me pratili razni strahovi prije samog polaska. Nisam se bez straha smijala sutrašnjemu danu kao žena u Knjizi Izreka, niti kao Sara o kojoj sam prošli mjesec pisala.
Osjećala sam se više poput Hagare. Mene, istina, nitko nije napustio. Nisam pobjegla jer sam suvišna ili nevoljena. Ipak, osjećala sam se usamljeno. Vapila sam za uljuljanom sigurnošću doma, svojih bližnjih, onih kojima se ne moram dokazivati. Onih za koje znam da će reći „Ne mrdaj, evo me za pet minuta.“ kada priznam da mi baš ne ide taj dan i da nisam okej.
Što su periferije?
Svi mi, nadam se, imamo takve ljude u svom životu. Ipak, ovo me ljeto naučilo da je udobnost te spoznaje potrebno ponekad napustiti i izaći na periferije na koje nas poziva naš dragi Papa. Možda mislite da New York nije periferija. To je grad o kojem puno ljudi mašta, i sama sam jedna od njih. Neizmjerno sam zahvalna na prilici da ga posjetim, da osluškujem ritam njegova srca koje se krije tamo negdje u njegovoj zelenoj jezgri usred betonskog sivila.
Periferija je sve što ti je daleko od kuće. Periferija je kad napustiš osjećaj sigurnosti. Otisneš se u dubine. Kad više ne vidiš obale. I nema te osobe kojoj ćeš potrčati.
Ostajete tvoj Bog i ti. Tamo ga najbolje upoznaš jer napokon Njemu prvome trčiš kad si tužna, ljuta, razočarana, neraspoložena. Njemu prvome zahvaljuješ kad si radosna, uspješna, kad nešto dobro napraviš. S Njim dijeliš sve. Onda ti postane glupo da samo ti pričaš pa napokon uzmeš u ruke onu Njegovu Riječ i pustiš ga da ti priča o svemu što je stvorio za tebe. Poput djeteta koje sluša djedove mudre priče iz mladih dana, učiš o sebi, o svijetu, o životu.
Mi smo putujuća Crkva i naš dom je Nebo
Na koncu shvatiš da je sve periferija. Mi smo putujuća Crkva i naš dom je Nebo. Njegovo je Kraljevstvo naš jedini dom. Uljuljani osjećaj sigurnosti samo je dar, ali dar kojeg bismo trebali nositi sa sobom gdje god pođemo. Ne ga ostaviti pod ključem doma da nam ga slučajno netko ne bi ukrao. Sigurnost nosi u srcu. Ona će se roditi kad se osloniš na Njega. Ponekad će joj trebati proslaviti koji rođendan da ne zaboraviš na nju.
Poslat će ti on anđele da budu uz tebe kad god ti je to potrebno. Tek kad se neki stranac okrene i ode od tebe shvatit ćeš tko je bio. I bit će ti još ljepše, milosnije, zahvalnije, radosnije. Shvatit ćeš da nikad nisi napuštena, sama i daleko od kuće.
Lea Potočar – Žena vrsna
Foto: Žena vrsna
