Svaka žena ima želju biti savršena. Biti savršena majka, supruga, kućanica. Uspjeti u svemu. Događa se međutim da nam sav dan prođe u naoko beznačajnim stvarima i onda počinjemo okrivljavati sebe, nabijati sebi osjećaj neuspjeha, manje vrijednosti… No, nije li možda problem prije svega u tome što smo pomiješale redoslijed svojih prioriteta?
U tekstu koji slijedi priča vam svoje iskustvo majka djevojčice koja je teško izmoljena…
Njemu uspijeva sve što meni nije…
Ovaj tjedan moj muž ulazi u kuću nakon napornog dana provedenog na poslu da bi zatekao: hrpu neopranog suđa u sudoperu, rublje po dnevnom boravku, meso za večeru još uvijek u obliku smrznutog bloka i mene… koja izgledam kao kraljica nemara. On je milosrdan i kaže mi da odem odspavati. Odmah ga poslušam (radujući se u sebi). I dok ja spavam 45 minuta on uspijeva srediti cijelu kuću i uz to čuva našu kćer. Uspjelo mu je nešto što meni danas nije. Ni mnogih drugih dana.
Jedan dio mene je zahvalan što je kuća uredna. Sad se mogu opustiti, zar ne? Ali drugi, veći, dio mene osjeća krivnju i poraz. On je upravo odradio cijelu smjenu na poslu i došao kući pa odradio i moju. Zar ne ostajem baš zato kod kuće?
Ni u čemu nisam uspjela…
Svaki dan imam želju postići nešto. A čini mi se da ne postižem ništa. Pokušavam čistiti, ali ne dovršim. Želim učiniti nešto da poboljšam izgled doma, ali čini mi se kao da su sve one prekrasne fotografije s Pinteresta došle iz nekog drugog svijeta. Ne mog. Krenem u kupovinu da bih se našla kako besciljno lutam dućanom. Ništa za ponijeti kući. Pokušavam pisati, ali ova mala osoba plače za mojoj pozornošću čim sjednem za kompjuter. Izrezujem kupone i uspoređujem cijene i opet premašim budžet. Ah! Na kraju dana nemam ništa što bih pokazala kao rezultat 9satnog rada. Što sam radila?
Kada osjećam da nisam uspjela ni kao kućanica, ni u duhovnosti, kao zabavna mama, divna supruga i mila prijateljica, moram se pitati jesam li dovoljna?
Naslonim glavu na stol licem na drvenu površinu i plačem. Želim da moji dani budu vrijedni. A osjećam da su samo neuspješni.
I dok tako stojim kao zamrznuta, začujem šapat svoje kćeri:
Draga mama…
Sjećaš li se onih noći kada si plakala u mraku na podu kupaonice jer su svi testovi na trudnoću bili negativni? Sjećaš li se kad je moja soba bila samo skladište? Mjesto gdje ste ti i tata ubacivali nepotrebne stvari? Sjećaš li se kako si čeznula da mi prstima prolaziš kroz kosu, pjevaš mi uspavanke i držiš me u svom zagrljaju? I evo me!
Jesam li dovoljna?
I kada je sudoper pun suđa, a tvoje traperice vise od prekomjernog sagibanja, a sastojci za večeru još uvijek leže na policama supermarketa jer su tvoji dani prepuni, puni mene. Jesam li vrijedna tvoje pažnje? Jesam li ja postignuće?
Jesam li dovoljna?
Čuvala si me danas, mama, držala me na životu. Hranila si me i stavila na odmor. Igrala si se sa mnom i nasmijavala me. Računa li se to, mama? Jesam li i ja jedan od tvojih ciljeva, mama? Samo da budemo zajedno? Čak ako to nitko ne vidi i ne priznaje?
Jesam li dovoljna?
Reci mi, mama, jesi li mislila da ću biti drugačija? Jesi li se nadala da ću biti drugačija? Vidiš li me? Tu sam, mama, kao odgovor na tvoje molitvene jecaje. Ali sada kad sam ovdje, želiš li nešto drugo, mama, zbog čega ćeš se osjećati dobro? Je li zbog mene tvoj dan uspješan?
Jesam li dovoljna?
I odjednom glas se mijenja. Moje srce se slama. Božji Duh mi počinje šaptati i drvo pod mojim licem djeluje više kao Božje grudi na koje se naslanjam. I odjednom prepoznajem, On je blizu.
Sjećaš li se kad sam rekao: “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” i “Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.” Zar ne vidiš to ovdje, dijete moje?
Svi ovi dani koje provedeš kući služeći ovoj krhkoj djevojčici, zapravo služiš meni. Jer što god učiniš njoj, činiš meni. Pa, dozvoli da te upitam:
Jesam li dovoljan?
Koliko ti vrijedim? U tajnosti kad nitko ne gleda? Pogledaj dublje, mila moja.
Možeš li me naći na ovom mjestu? U njenom licu?
Svaka pelena, svako čišćenje, suha odjeća,
čaše vode, pahuljice, sav smijeh, svaka suza,
svaki utješni šapat u uho.
Čineći tako itekako me odijevaš, hraniš, čuješ moj plač,
tješiš me svojom uspavankom.
Ako je sve što radiš samo trošenje dana, trošenje sebe na mene…
Jesam li dovoljan?
Barren to be beautiful
Prevela: K. M.
Foto: Pexels
