Kako sam pomogla sama sebi oduprijeti se napasti lutanja misli o tome što drugi rade za vrijeme mise?
Iz razgovora s drugima zaključujem da je ovo problem s kojima se mnogi susreću – kako ostati pribran, skrušen i radostan za vrijeme mise. Ponekad nas toliko misli napada samo da ne budemo u molitvi, a posebno je lako upasti u napast pogledavanja što rade drugi za vrijeme mise, razmišljanja i osuđivanja tuđih ponašanja. Često vidimo što inače ne bismo i čujemo što inače ne bismo čuli, koliko god se trudili aktivno i neprestano sudjelovati u misi. Kao da na misi očekujemo neko savršeno stanje, pa se lako razočaramo što je ljudskim faktorom narušeno.
Misleći da sam bolja od drugih, zapravo to nisam bila
Sudjelovala sam na brojnim susretima mladih i na drugim misama s velikim brojem ljudi i uvijek sam se čudila onom velikom broju ljudi koji hodaju, šetaju i negdje idu za vrijeme mise (ne mislim na djecu i na one koji idu za djecom). Pitala bih se: „Pa gdje baš sad moraju ići? Premještaju li se s jednog kraja crkvenog prostora na drugi? Moraju li baš za vrijeme mise?“ Odjednom mi je u misli došla činjenica da sam ja možda u mislima napravila više kilometara udaljenosti od misnog obreda nego netko tko se fizički kretao. Kako to uopće vidim ako molim? Otada se trudim osvijestiti što mi sve odvraća misli s onog po što sam u crkvu i došla i kako manje padati u napast razmišljanja o postupcima drugih ljudi.
Raspored sjedenja ili kako nas đavao napada tamo gdje smo najslabiji
Najbolji primjer kako sam sebi pomogla ne upadati u napast suđenja tuđih postupaka na misi je onaj u vezi sjedenja u klupama.
Uvijek sam se čudila drugima kad bi se žalili da ih ljuti što pojedine osobe u crkvi imaju svoje mjesto za sjedenje, čuvaju drugima mjesto i sl. Ja to nisam ni primjećivala – ako bi bilo slobodno mjesto u klupi, sjela bih, a ako ne, stajala bih. I onda sam ostala trudna s drugim djetetom i počela primjećivati kako se „neispravno“ sjedi u klupama. Napada nas se gdje smo najslabiji.
Koliko god bih ranije došla prije početka mise (oni koji imaju djecu znaju da prerano nije pametno jer sve fore umirivanja i zaokupljanja pažnje ispucate do propovijedi) sve klupe bi već bile zauzete na rubovima, a sredina prazna. Trebala sam rub klupe zbog kolica sa starijim djetetom, a mjesto za sjedenje zbog trudnoće. Ljudi su većinom negodovali da se pomaknu prema sredini (koliko god bila ljubazna) nego bi radije propuštali mene prema sredini gdje bih s trbuhom morala prijeći 2 osobe koje kleče i mole da dođem do slobodnog mjesta te ostaviti muža i dijete izvan klupe.
Pojavljivale su se misli osude poput: „Žele li svi samo što prije otići s mise? Boje li se sjediti pored drugih ljudi?“ i sl. Bila sam uvjerena kako ja „nikad“ nisam zauzela rub prazne klupe da ne bih zatvorila ulaz u klupu i kako smo to „pravilo“ učili još kao mali na crkvenom vjeronauku.
Razmišljanje o drugima štetilo je meni
Iz nedjelje u nedjelju sam shvatila da moje misli eksponencijalno rastu, da me nepotrebno ljute, odvlače s mise i samim tim štete prvenstveno meni, pa sam u mislima počela opravdavati ljude – jedni su sigurno upravo stigli s operacije noge ili kuka, drugi sigurno imaju nekakvu longetu koju ja ne vidim zbog odjeće, trećima je zlo pa moraju biti pripravni izaći ako im pozli i sl. Odjednom su u mojoj glavi svi imali veću potrebu sjediti na rubu klupe (i uopće sjediti) nego ja. Uskoro sam se vratila na staro – nisam primjećivala tko gdje i kako sjedi iako je trbuh rastao i noge oticale.
Odijevanje koje privlači pažnju
Nedolično odijevanje je ono što mnogima prvo upadne u oči na misi, tako sam i samu sebe znala uhvatiti u mislima o tuđim odjevnim kombinacijama i sudeći da li je netko baš tako odjeven morao doći u crkvu. Najčešće je riječ o odjeći koja otkriva više nego što bi bilo prikladno, iako se mogu primijetiti i nedolične slike, natpisi ili grafike na odjeći ili neprikladne odjevne kombinacije. Svakako je potrebno educirati, pričati, pisati i čitati o čednom odijevanju, ali nepotrebno je mjerkati po drugima, posebice za vrijeme mise. Time štetimo samo sebi te se oholo postavljamo kao suci. Svakako trebamo bližnje upozoriti na nepriličnu odjeću.
Ako mislimo da bismo trebali i nekog nepoznatog upozoriti, najbolji recept je da se koncentriramo na molitvu, prestanemo razmišljati o odjeći te osobe i sve prepustimo Bogu – ako On odluči da ćemo mi biti sredstvo kojim će se On poslužiti da upozori tu osobu, prilika će se nedvojbeno ukazati. Svojom molitvom možemo pomoći da Bog nekim drugim putem toj osobi otvori oči. Isto vrijedi za neprimjerena ponašanja na misi.
Kako bih sebi lakše skrenula misli s tuđe odjeće počela bih tražiti opravdanja i truditi se razumjeti – pomislila bih da se ta osoba sigurno nije ni spremila za crkvu i misu, nego ju je negdje usput Isus pozvao. U tom slučaju mi se čini opravdano doći u crkvu u manje prigodnoj odjeću (dok nije riječ o odjeći koja oskvrnjuje svetost mjesta i vremena) naspram nedolaska uz objašnjenje: „Ne sad, Isuse, nisam prikladno odjeven“. Za svoje duše bismo svaki put mogli reći da nisu prikladne za susret s Isusom, ali ipak dođemo na misu. Nadalje, sigurno je bilo situacija u kojima su drugi imali zamjerke na moju odjeću.
„Jer, sudom kojim sudite bit ćete suđeni; a mjerom kojom mjerite bit će mjereno vama.“ Mt 7,2
Možemo utjecati na svoj stav, ali ne i na ponašanje drugih
Samom svojom promjenom i željom da se manje obaziremo na ljudski faktor u narušavanju ljepote mise počet ćemo primjećivati ljudski doprinos toj ljepoti. Umjesto da vidimo prijekorne poglede na dječju buku možemo vidjeti i mnoga nasmijana lica na istu tu buku. Ranije spomenutoj trudnoj meni drugi su počeli ustupati mjesta i rado se pomicati s ruba klupe onog trena kad sam se ja odlučila fokusirati na taj dio medalje. Ako se odlučimo fokusirati na ispunjeni dio čaše, taj dio ćemo i vidjeti. Isto vrijedi i za život općenito.
Ne propustimo priliku više ljubiti one koje ne razumijemo jer misa je upravo ta prilika. A kući ponesimo samo ono po što smo na misu i došli.
Ana Jelić – Žena vrsna
Foto: Luan Cabral – Unsplash
