Karol Wojtyla je rođen 18. svibnja 1920. godine. Otac mu potječe iz seljačke obitelji i izučio je za krojača, no kasnije prijanja vojnom pozivu što mu postaje i životno opredjeljenje. U vojsci je poznat po disciplini, ozbiljnosti i osjećaju za moralnost što prenosi i na vlastitu djecu.
Karol Wojtyla odrastao je u skromnoj, pobožnoj obitelji
Karolovu majku Emiliju Karczorovsku, ženu nježnu i krhka zdravlja, kći sedlara i tapetara iz Wadowica, oženio je 1906. godine. Iste godine dobivaju Edmunda, zdrava i bistra dječaka koji na kraju postaje liječnik. Drugo dijete, Olga, umire u ranom djetinjstvu, a nakon njene smrti i majka počinje pobolijevati, nagađa se od upale bubrega i upale srčane ovojnice. Tada je rodila Karola koji je pamti kao tihu i melankoničnu, uvijek vezanu uz postelju. Majka ga je veoma voljela i uvijek je svima pričala kako je on predodređen da bude velik čovjek, zasigurno svećenik. Prva ga je naučila kako se prekrižiti i moliti. Njihova je kuća bila odmah pokraj Crkve Naše Gospe u kojoj je Karol Wojtyla kršten 20. lipnja 1920. Na ulazu u skromni stan uvijek je stajala zdjelica s blagoslovljenom vodom. Majka je u dnevnoj sobi ukrasila mali oltar pred kojim se obitelj okupljala na molitvu svakoga jutra i večeri.
Majčina smrt duboko je pogodila devetogodišnjeg dječaka, ali utjehu pronalazi u Nebeskoj Majci
Prvi težak udarac za devetogodišnjeg Karola bila je majčina smrt 13. travnja 1929. Nedugo potom otac njega i brata odvodi u Kalvariju, marijansko svetište nedaleko od Wadowica. To je trenutak kada mu je Blažena Djevica Marija popunila golemu prazninu nakon gubitka zemaljske majke te joj je otada on duboko odan. Sada otac preuzima svu brigu nad malenim Karolom, od milja zvanim Lolekom. Njih se dvojica dosta zbližavaju te Karol Wojtyla pazi da ga ničim ne povrijedi ili ne poremeti njihov uhodan dnevni ritam.
Dom obitelji Woytila bio je spartanski jednostavan, a dječak Karol je učio u hladnoj sobi kako bi održao koncentraciju i svježinu uma. No, unatoč strogom odgoju i disciplini, u skromnom domu nije nedostajalo veselja i igre. Karolovi prijatelji često su znali vidjeti oca i sina kako igraju nogomet krpenom loptom budući da je on bio najveća dječakova ljubav. Lokalni svećenik naučio ga je i skijati na obližnjim brežuljcima, a uz to zimi je volio i klizati na smrznutoj rječici Skawi koja protječe kroz Wadowice. Ljeti bi odlazio na plivanje i veslanje, a po okolnim planinama često planinario s ocem te nije bilo puteljka kojeg on nije poznavao.
Kućno sjemenište u prisutnosti oca
Otac i sin su spavali u istoj sobi pa je dječak nerijetko, probudivši se usred noći, mogao zateći oca gdje klečeći moli. Kasnije kao papa prisjetio se: „Sama slika oca na koljenima presudno je utjecala na mene u tim ranim godinama… Čak i kad se danas noću probudim, sjetim se svoga oca kako kleči i moli usred noći. On je bio toliko strog prema sebi da nije imao nikakve potrebe biti strog i prema svome sinu, no sam njegov primjer bio je dovoljan da u djetetu potakne disciplinu i osjećaj odgovornosti. Moj je otac bio taj koji mi je prvi objasnio misterij Boga. Nikad nismo razgovarali o svećeničkom zvanju, no njegov primjer bio je meni neka vrsta prvoga sjemeništa, mogao bih reći kućno sjemenište.“
Već u osnovnoj školi Karol Wojtyla je zavolio kazalište. Išao je u razred gdje se učio grčki i latinski, a uz to je njegov otac bio strastveni ljubitelj povijesti pa mu je često pričao o grčkoj i rimskoj povijesti te onoj tragičnoj poljskog naroda. Sa školom odlazi na hodočašće Crnoj Gospi, Kraljici Poljaka.
Pokošen skrletnom groznicom, nakon četiri dana kome, i njegov stariji brat Edmund umire. On se zarazio pomažući bolesnici kojoj, zbog straha za vlastito zdravlje, nisu htjeli pomoći ni liječnici. U jednoj audijenciji u Vatikanu Wojtyla je priznao da ga je ta smrt pogodila dublje od majčine.
Karol je bio normalan mladić koji uživao u nogometu i kazalištu
Gimnazijske Woytiline godine tekle su mirno. Aktivan je u učeničkom kazalištu, a još uvijek igra nogomet. Kada mu je bilo petnaest godina, primljen je u Marijino društvo u kojem uskoro postaje jedan od najrevnijih članova, a za koju godinu i predsjednik.
Vršnjaci ga pamte kao vrlo pobožna dječaka. Prije škole odlazio je najradije na molitvu u kapelicu s Marijinim kipom. Tada mu je ispovjednik i vjeroučitelj bio otac Kazimierz Figlewicz za kojeg, kao nadbiskup Krakova, zahvalan kaže da je bio odličan vodič njegove mlade, ali poprilično komplicirane duše. U svibnju 1948. godine je primio sakrament Potvrde i ubrzo maturirao. To je bilo njegovo posljednje ljeto u Wadowicama.
Upisao je Filozofski fakultet na Jagellonskom sveučilištu u Krakovu gdje su se on i otac preselili. Već na početku prve godine pridružio se „Studiju 38“, kazališnoj skupini pod vodstvom T. Kudlinskg. Kolege su ga smatrali odličnim glumcem, a on sam čak je razmišljao da se kazalištu posveti i profesionalno. Ni na studiju ne zanemaruje vjeru – ubrzo nakon dolaska u Krakov učlanjuje se u Studentsko društvo, i to u euharistijsku i karitativnu sekciju.
Bezbrižno mladenaštvo prekinuto je okupacijom Poljske
S okupacijom Poljske 1. rujna 1939. započinje jedno od najtežih razdoblja u njegovu životu, razdoblje kušnji i konačnog opredjeljenja za svećenički poziv.
U veljači 1940. godine upoznaje Jana Tyranowskog, neobičnog četrdesetogodišnjeg krojača koji stanuje s majkom u Karolovoj ulici. Često je zaustavljao mladiće želeći ih pridobiti za pokret „Žive krunice“. U njemu mladić pronalazi dobrog prijatelja i savršena sugovornika u raspravama o Svetom pismu. Premda vanjštinom čudan, doista je bio mistik koji Karolu postaje učitelj i uzor, duhovni vođa koji ga naposljetku uspijeva dovesti do cilja koji sam naziva „bogatstvo unutarnjeg života“. Jedan od njegovih najvećih darova tada bilo je duboko razumijevanje mističnih djela svetog Ivana od Križa koji naučava da put do mudrosti vodi kroz pročišćenje, duboku fizičku, duhovnu i emocionalnu patnju. S njemačkom okupacijom kazalište mu se povlači u ilegalu. Prisiljen je i raditi kao kamenorezač kako ne bi bio deportiran iz Krakova. To je i razdoblje njegova neodlučnog premišljanja između kazališta i svećeništva gdje na sreću ovo posljednje prevladava.
Bilo mi je dvadeset godina, a već sam izgubio sve koje sam volio
U veljači 1941., u 61. godini života, od srčanog udara umire mu otac. Uistinu teška situacija za njega. Bol se očituje na svakom djeliću njegova tijela. Najviše ga je pogodilo što nije bio kod kuće kad mu je otac umirao. Ne može više podnijeti osamljenost te poziva Kotlarczykovu obitelj da se iz Wadowica presele k njemu. „Bilo mi je dvadeset godina,a već sam izgubio sve one koje sam volio. Bog me je, na svoj način, već bio počeo pripremati za ono što se tek trebalo dogoditi. Nakon očeve smrti postao sam svjestan svoga pravoga puta. Moje svećeničko zvanje dogodilo se usred svega toga i znao sam s kristalnom jasnoćom da me Bog zove“, napisao je Ivan Pavao II. u knjizi svojih memoara. Godinu i pol dana nakon očeve smrti njegov poziv sazrijeva. Dogodilo se to jednog hladnog dana potkraj listopada 1942. kada je s prijateljem otišao na ispovijed u katedralu. Prijatelj svjedoči kako je Lolekova ispovijed trajala nekoliko sati, a kada je izašao kazao mu je da želi postati svećenik te se zbog toga zadržao. Otac Kazimierz potom ga je odveo biskupu Sapiehi, koji ga prima u tajnu bogosloviju.
„Želi biti pod po kojem drugi hode“
Sijedi veoma naporan tempo života za njega. Svakoga jutra prije svitanja odlazi u nadbiskupijski dvor gdje tajno asistira na misi koju je služio nadbiskup. Nakon toga čekao ga je rad u tvornici, a poslijepodneva su bila ispunjena predavanjima i učenjem. Navečer bi odlazio na kazališne pokuse, sve do ožujka 1943. kada je se konačno opredijelio samo za svećeništvo. U proljeće 1944. udario ga je automobil, pa neko vrijeme provodi u bolnici na oporavku. U kolovozu iste godine jedva je izbjegao njemačku raciju i deportaciju skrivši se u zadnji tren u podrum kuće u kojoj je živio. Radi toga nadbiskup odlučuje skriti sve bogoslove u svojoj rezidenciji.
Uskoro je završio studij, a za svećenika je zaređen 1. studenog 1946. godine sa svojih 27 godina. U svojoj knjizi „Dar i otajstvo“ prisjeća se trenutka ređenja pjesmom koju je nakon toga napisao:
„Ti si, Petre. Ovdje želiš biti pod po kojem drugi hode
…da dođu tamo kamo vodiš njihove korake…
Želiš biti Onaj koji podupireš korake – kao što stijena
podupire hod stada:
Stijena je i pod divovskog hrama.
A pašnjak križ“.
Nadbiskup Sapieha, čvrsto vjerujući u Woytilin intelektualni potencijal, šalje mladog svećenika tek tjedan dana nakon ređenja u Rim gdje on i doktorira nakon dvije godine. U ljeto ’48. odlazi u Francusku, Belgiju i Nizozemsku, i tu pastoralno radi s poljskim emigrantima.
Vrativši se u Krakov, dobiva službu kapelana u Crkvi sv. Florijana te se ponajviše bavi studentima i liječnicima istovremeno završavajući i svoj drugi doktorat. Postaje predavač na Katoličkom sveučilištu u Lublinu, a između ta dva grada putuje noću.
Karol Wojtyla je imao oko i osjećaj tko kome odgovara
Kao da mu ni to nije bilo dovoljno pa on 1950. godine počinje i sa znanstvenim radovima, i to osnivajući bračno savjetovalište (koje je u magazinu Time proglašeno najuspješnijim u 20. stoljeću). Tu se bavilo svim problemima što se mogu pojaviti između bračnih partnera i u obitelji – od građenja veze među mladima, planiranja obitelji, pa do borbe protiv alkoholizma i nasilja u obitelji. U tom razdoblju on dosta radi s mladima.
Studente s kojima je radio vodio je na izlete u prirodu, a osobito su bile popularne njegove planinarske ture gdje su se mladi osjećali slobodni izraziti vlastito mišljenje. Kažu da je imao oko i osjećaj tko kome odgovara i tko bi se s kime mogao vjenčati. Jednoj je djevojci čak kazao da se ne bi trebala udati za svog tadašnjeg zaručnika, jer joj on ni po čemu ne odgovara, već za jednog mladića kojeg gotovo uopće nije zapažala. Na kraju se udala baš za njega. Zanimljiv je podatak da se nitko od mladića i djevojaka kojima je on bio duhovni voditelj nije rastao i da su živjeli u sretnim brakovima.
Konkretna posljedica tog iskustva bila je knjiga „Ljubav i odgovornost“. Tu mladima preporučuje seksualnu obrazovanost te im savjetuje da drugu osobu nikada ne pretvore u objekt za vlastite ciljeve. Između ostalog progovara i o tabu temi tada u Poljskoj, o važnosti ženskog orgazma. U toj knjizi udareni su temelji suvremene katoličke seksualne etike.
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Pixabay
