Kišna čarolija

Nakon što se probudio i lagano promeškoljio na svom krevetiću od zvijezda, maleni je Oblak jako zijevnuo, uzdišući: „Tako sam umoran, da mi je bar još samo malo odspavati! Samo malo.“ Zlatno ga je sunce poškakljalo po malenom, prćastom nosiću i Oblačić nije mogao odoljeti. Otvorio je velike, plave oči i radoznalo uputio svoj nevin, djetinji pogled svijetu oko sebe.

„Ustaj, milo moje. Moraš nešto pojesti pa idemo u vrtić. Tvoji te prijatelji već tamo čekaju.“ – reče mu Mama. Bila je trudna i čekala još jednu bebu.

Maleni joj se oštro usprotivio: „Ali, mama, zar se neću bolje igrati ako se više naspavam? Znaš, sunce me opet uspavalo.“

No, Mama je bila odlučna: „Maleni moj, moraš me poslušati. Hajde, doručak je već na stolu.“ Oblačić je vidio da sada mora stvarno ustati. Svojim je ručicama lagano protrljao oči, zijevnuo i ustao iz kreveta.

Otišao je do kupaonice pa se uputio u blagovaonicu i sjeo za stol.

Uskoro je došla i Mama: „Tako, a sada ćemo se pomoliti Stvoritelju. Zamolit ćemo da nas danas vodi, bude uz nas i blagoslovi nas.“

Poslije doručka mama ga je odvela u vrtić. Maleni je oblak uživao. Već je sada jedva čekao trenutak kad će Tata doći po njega. I došao je taj čas.

„Zlato Tatino, idemo?“ – zagonetno ga je upitao Tata. „A, kamo idemo?“ – radoznalo je upitao maleni Oblak. Tata nastavi: „Ovako, moraš mi se popeti na rame, zatvoriti oči i ne žmirkati. Vodim te na jedno čarobno mjesto. Znaš, na to me mjesto vodio moj tata kada sam bio mali, baš kao ti sada. Od onda, moj život više nije isti. Nadam se, maleni, da ćeš saznati tajnu života. No, dosta priče – idemo!“

 

I tako su Tata i maleni Oblak krenuli na jedno kratko putovanje. „Tata, mogu li otvoriti oči?“ – upitao je maleni Oblak. „Ne još, samo malo. Sada možeš!“ – uzviknuo je Tata.

Maleni je oblak otvorio svoje velike plave oči i ostao bez daha. Ugledao je ispred sebe veliko plavetnilo obasjano divnim, toplim suncem. „Tata, što je ovo?“ – upitao je. Tata prozbori: „Znaš, sve ovo stvoreno oko nas je suviše divno da bismo zaboravili Onoga koji je sve to stvorio. Mislim da Mu moramo svakoga dana zahvaliti na svemu oko nas – cvijeću, pticama, nebu i drveću.  Moramo biti više zahvalni na ovakvoj ljepoti. Slušaj kako vjetar šapće tiho. Ako mirno slušaš ptičice, čut ćeš što govore. Kakve li divne pjesme maleni vrapčići pjevaju?

Zato te, maleni, Mama i ja učimo moliti već sada. S vremenom ćeš ti sam znati kada i kako pričati sa Stvoriteljem. Evo, meni je On najbolji prijatelj. Kad god me nešto muči, Njemu se obratim.“

Oblačić je uzbuđeno rekao: „Tata, znači ja već sada mogu razgovarati sa Stvoriteljem? Super, onda ću Mu večeras ispričati o našem izletu i reći Mu da sada znam sam leltjeti. I reći ću Mu da ću jednog dana, kada narastem, putovati po svijetu.“

Tada je Tata rekao: „Zašto me ne bi sada pustio i pokušao letjeti sam?“

„Mene je strah, što ako padnem u more, a ne znam plivati? Što ako…“  – maleni se Oblak nije prestajao brinuti.

„Ne trebaš se bojati. Ako se budeš bojao, nećeš nikada letjeti. Samo vjeruj. Pusti mene, već si velik. Ja vjerujem i znam da ti to možeš. Poseban si i uvijek se trudiš. Zato, ne boj se! Leti, za to si stvoren!“

Maleni je Oblak tada nježno pogledao svoga Tatu i znao je da to mora učiniti. On mora letjeti, ovo je njegovo vrijeme. Znao je da će uspjeti. Kako je Tata rekao – samo treba vjerovati.

I tada je pustio Tatu, ali mu se pogled nije odvajao od njega. Kada je vidio da se Tata smješka, znao je da je uspio. Ponosno je pogledao i vidio da se vinuo putem visina. Bilo je divno, osjećao se tako važnim. Zamolio je Tatu da ga pusti još malo letjeti: „Znaš, zanima me što je tamo iza onog brda.“

„Samo polako, možemo zajedno.“ – rekao je Tata.

I poletjeli su obojica, nošeni vjetrom i cvrkutom ptičica. Maleni Oblak, rame uz rame sa svojim Tatom. Bio je jako ponosan i neopisivo sretan. Iza brda je bilo veliko polje suncokreta, plesalo je na vjetru.

„Tata, ovo je divno. No, otkud more, sunce, ovi divni suncokreti? Otkuda mi?“ – bio je znatiželjan maleni Oblak.

Tata se nasmiješi i reče: „Znaš, cijeli je naš svijet oslikan brižnom rukom svemoćnog Stvoritelja. On je taj koji je stvorio divno more, suncokrete i nas. Svi smo mi stvoreni s razlogom.“

Tad je Tata uzeo malenog Oblaka za ruku i poveo ga iznad jednog sela. „Tata, idemo plesati!“ – veselo je rekao Oblak.

I dok su oni plesali, njihov je oblik narastao. Maleni se Oblak preplašio: „Tatice, što mi se događa? Pomozi mi!“ Tata je nježno rekao: „Sve je u redu, stvaramo kišnu čaroliju. Znaš, tu je već neko vrijeme suša i Stvoritelj nas je poslao da donesemo kišu. Samo nastavi plesati i vidjet ćeš.“

Tata i maleni Oblak nastavili su plesati, vrtjeli su se, igrali se držeći se za ruke. I tada je ispod njih počela padati kiša.

Maleni je Oblak promatrao sve oko sebe. Vidio je kako se cvijeće raduje kiši. Kapi su padale i padale. Kada je sve prestalo, pojavilo se sunce i divna duga posred neba.

„Tata, pogledaj. Ovo je prava kišna čarolija!“ – reče maleni Oblak.

I bila je to prava kišna čarolija. Okupano cvijeće, drveće, cijela priroda je bila okupana divnim proljetnim pljuskom.

Odnekud se stvorio i maleni Vjetrić. Poškakljao je Oblačića i on se nasmijao.

Tata i maleni Oblak su promatrali kako Vjetrić obilazi svu prirodu i uživali. Tata je tada rekao: „Mislim da je vrijeme da lagano krenemo kući. Mama nas sigurno nestrpljivo čeka.“

Tada su Tata i maleni Oblak krenuli kući. Maleni je rekao: „Tata, umoran sam. Hoćeš li me nositi? Samo malo?“ „Naravno da hoću, zlato Tatino.“ – rekao je Tata i primio ga u naručje. Polako su krenuli kući Mami koja ih je čekala.

Kada su stigli, maleni je Oblak već bio spavao. Tata ga je lagano stavio u krevet i poljubio ga. Došla je i Mama, i ona mu je dala poljubac. Tada su se Tata i Mama zagrlili, sjeli pokraj krevetića malenog Oblaka i pozdravili Stvoritelja.

Ovaj je dan bio baš čaroban, kao i svaki drugi dan stvaran rukom Stvoritelja.


Ljiljana Ćosić – Žena Vrsna

Ilustracija: Smiljana Čoh

 

 

Ljiljana Ćosić
Ljiljana Ćosić

Supruga izvrsnog Zlatka i majka četvero djece. Po struci ekonomistica, ali u stvarnosti pjesnikinja koja hodi s Marijom k Isusu. Voli pisati jer joj tada šapće duša i bliže je Bogu.