Kad bi ljubav bila mjerljiva
Kad bi ljubav bila mjerljiva, onda bi ljubav prema neprijatelju u sebi pohranjivala skrivenu količinu energije kadru aktivirati atomsku bombu obraćenja.
Kad bismo baš onako silno, onako nerealno i sasvim po zdravoj pameti glupo, postali napokon nenormalni ovom svijetu i poželjeli baš biti kršćani pa onog brata koji nas živcira, koji stoji pokraj nas i prkosi našem egu. Brata koji nas je nadmašio, koji je uspješniji. Brata koji se pravi pametan ili glup. Brata koji nam je nesvjesno nanio zlo. Brata koji godinama sustavno umara naš um. Brata koji nas vrijeđa. Brata koji je prevario naše povjerenje. Brata koji je prokockao naš novac i ostavio nas da mu otplaćujemo kredit, brata koji…
Nešto kao komadić srca, kao osmijeh
Kad bismo jedno sasvim onako ludo, prokršćanski, onako milosrdno, sasvim opraštajući, baš ljubeći pogledali srcem. Kad bismo baš na primjer njemu kao što dragom nekom dobrom, nekom tko nam čini dobro prijatelju, ove godine poklonili nešto drago. Nešto kao komadić srca, kao osmjeh. Stisak ruke i mir s tobom. I riječ kao prihvaćam i kao idi u miru. Bilo bi zaista rođenje. Bilo bi to umiranje i istovremeno rođenje. Umiranje starom čovjeku i rađanje Kristu u nama.
Bili bismo sustvaratelji onog „kako na Nebu tako i na zemlji“
Kad bismo se barem još danas, još sad još odmah i ovdje odlučili i ne zaboravili, ne prešli preko toga i tiho uključili zaboravljanje(ono lakše, zaobilazno), nego baš krenuli prema njemu i ljubili, bili bismo iskrice koje čine ovaj svijet mjestom mogućnosti. Mjestom Kraljevstva Božjega. Bili bismo sustvaratelji onog „kako na Nebu tako i na zemlji“.
Ljubav prema neprijatelju oplemenjuje i nas i neprijatelja
Ljubav prema neprijatelju oplemenjuje i nas i neprijatelja. Tako neprijatelja nastanjuje u otok stvoren na sliku Božju i baš poput mene, on biva voljen Božjim dlanom, mažen Božjom tišinom, zamilovan jaslicama Božjeg silaska na zemlju.
Kako onaj gnoj, onaj hladni zrak i prisutnost Marije i Josipa ne dopušta da imamo rezervu
Kad bismo barem jednom, barem još u ovom Božićnom vremenu, zatvorili oči i pomirisali štalicu; kako onaj gnoj, onaj hladni zrak i prisutnost Marije i Josipa ne dopušta da imamo rezervu. Jer nisu ni oni. Nego su beskompromisno baš na Božić u Betlehemu predali svoju volju u ruke Providnosti, nego su baš svoje ruke otvorili da na njih legne Nebo i da se uspava.
Kao kad uzmeš obično jedno maleno, jedno još netaknuto i jedno onako nebeski nevino djetešce, zatvoriš oči i pomirišeš, a umjesto običnog mlijeka miriše na božansko.
Božić je rođenje Neba na Zemlji.
Gospodine, evo ti naših ruku da se položiš na Njih, ako hoćeš
Gospodine, evo ti naših ruku da se položiš na Njih, ako hoćeš. Evo ti naše snage, naše mogućnosti, našu običnost ljudskost. Dajemo ti, Gospodine naše ruke za polja ove zemlje, za plug i motike, evo nas, tvoji smo radnici! Pošalji nas na njive svoje. Samo barem u ovom Božićnom vremenu daj nam Sebe, daj da te barem pomilujemo, da se rodiš i da zaspeš na nama.
A mi ćemo te ljubiti u svakom čovjeku koji bude prolazio našim putem, ljubit ćemo kamenje i brežuljke koje si nam namjestio da te pronađemo. Hvala ti na slami. Hvala ti na gnoju. Hvala ti što mirišeš i dopuštaš da mirišemo Nebo baš onda kad svojom voljom a dopušteni tvojom milošću učinimo nešto toplo, nešto… kao ljubav, nešto kao Božić hodajući ovim svijetom. Daj nam milost da te ljubimo u ljudima i da se rađaš na rukama naših ništa. Naših malih pokušaja poniznosti.
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Pexels
