Tiho ulazim u bolničku sobu, jedva susprežem suze, jer znam – ako ja zaplačem i ona će plakati. Već je danima u bolnici i već danima strpljivo podnosi ležanje, otežani govor, dezorijentiranost, slabu mogućnost kretanja, upalu pluća i razne reakcije na lijekove. Divim se miru i strpljivosti, jer je, ne tako davno, podnijela veliki križ bolesti i nemoći, gubitak samostalnosti i gubitak kontrole u mnogočemu. Oporavak je bio dug i težak, zahtijevao je njenu iznimnu snagu. I opet nije bio potpun.
Nekako od mladosti puno je trpjela i puno podnosila. Podnijela je napuštenost i ostavljenost, podnijela je veliki nedostatak ljubavi i borbu u vodama samohranog majčinstva. Radila je mnogo i činila je mnogo. Troje nas je podigla i školovala, troje nas je odgajala i ljubila. Bila je mama.
Neka bude…
Na izvana je možda izgledala od Boga ostavljena, ili možda da živi posljedicu svojih ili tuđih grijeha, ili nešto slično tome. Meni je izgledala požrtvovna i plodonosna i od Boga dosta ljubljena.
I evo je opet, po tko zna koji put u šutnji daje svoj fiat: neka bude. Gledajući njen život očima svog majčinstva, divim se toj žrtvi i toj snazi. Ponizuje moj bunt, moj komfor i mnoga moja htijenja. Vraćajući se doma suprugu i djeci, nosim taj gorak okus žrtve i muke što ona prolazi i zahvalna sam što sam u svom domu ljubljena, željena i poštovana, što me iščekuju i što mi se raduju.
Dade mi Gospodin da shvatim da žrtva moje mame nije ostala neprimijećena od Njega, da nije bila uzaludna i nepotrebna. Urodila je tihim blagoslovima koje danas ja i moja braća živimo, blagoslovima koje i ja svojoj djeci želim. Bog je dao da joj njena napuštenost od muža vrati blagoslovom zajedništva što vidi svoju djecu sretnu i vjenčanu. Njena borba kao samohrane majke vratila joj je majčinstvom i očinstvom njene djece, vratila joj je blagoslovom unučadi kojih već petero broji. Ona, kad broji blagoslove, tako ih broji.
Podizati dijete s posebnim potrebama jest križ i blagoslov u jednom
Danas sam i ja mama, obična i posebna. Moje majčinstvo je po mnogočemu izazovno, jer podizati dijete s posebnim potrebama jest križ i blagoslov u jednom, bol i radost u jednom. More tuge i ocean ljubavi… Sve nosiš. Sve to nekako vodi tome da danas trebam zaboraviti što od mene uzima da podignem svoju djecu. Trebam se dati kako sam vidjela da se moja majka daje. Sutra ću gledati naraslo sjeme rada i truda. Sutra će moja i suprugova borba postati blagoslov kojim će biti istkani temelji života naše djece, kao što su blagoslovom naših majki istkani temelji moga i suprugovog života.
Divno je shvatiti da se nečija borba i pravednost generacijama nosi, da kao blagoslov raste s majke na dijete. Mene je moja majka podigla s mnogo borbe, zahtijevalo je to hrabrosti i veliku snagu duha. Danas se i ja trudim isto, želim biti glas za mog gluhog sina, želim biti jakost i spretnost u razvijanju njegovih motoričkih vještina, želim biti mirna i sigurna kad nam se neka vrata zatvore, kad terapije ne uspiju, trudim se biti suborac u njegovoj bitki, jer želim da on zna da u svom posebnom svijetu autističnog spektra ima posebnu i neobičnu mamu. Ne govorimo, pa mu želim pričati rukama. Želim ga svemu naučiti… Danas dobroj i kvalitetnoj igri, a sutra školi pa prekosutra ostatku života.
Želim mnogo toga, i dat će Bog da ovaj trud i rad postane mamin blagoslov, da mu bude kao odskočna daska za dalje. Blagoslov moje mame to je bio meni.
Ruža Đurić – Žena vrsna
Foto: Pixabay
