
Dvor je bija, ajmo reć, ka naš dvorac
Cilo vrime mi smo se igrali po dvoru. A dvor je bija, ajmo reć, ka naš dvorac, naš bedem koji je umisto zidina, ka u kliškoj tvrđavi, ima Bojkinu kuću, Daničinu, onda gori od Marije Žilićeve pa opet od barba Vlade i od stare tete Ivanke, barba Nevena i doli od tete Nevenke. A na dnu dvora, na izlazu iz tog našeg dičjeg dvorca, bila je moja kuća.
A, napodan, s donje strane Dvora, moj vrtal. Tu je pradid sadija rotkvice i bob. Svako pedanj ruke triba zabost zrno suvog boba u zemju. Onda zatrpat zemjon i polivat. A did-pradid je poliva i gredice petrisimbula, selena, karote, cikle. Pa bi me mater poslala: Ajde donesi petrisimbul. A ja bi ubrala i donila: selen. Pa onda opet u vrtal, vraćaj se i beri, Marija, ispočetka. I onda bi ubrala oni pravi – petrisimbul.
Ka bi pala kiša, mi bi se nakupili puža i organizirali utrku puža
A na dvoru je bilo dice. Puno dice. Uvik neka vika, tuča, pripiranje, čakulanje, igranje na franja, na banke s listovima od Nevenkinog jorgovana. Ili bi misili blato cilo jutro i onda radili male blatne kućice: sa skalama, na kat, s jednon ponistron. Tribalo bi unutra ugradit šibe da se ne tumbaju.
Kad bi pala kiša, mi bi se nakupili puža i organizirali utrku puža na dvoru. Isprid Nevenkine kuće stivali bi ih ka sve u red i navijali. A ono jedan puž ide ukrivo, jedan opet uravno. Jedan stane ispuštat oni crni trag šta je gruba rič reć kako se zove. Drugi pobigne ispod pirala. I onda napokon nečiji pobijedi. To je bilo pravo navijanje svak za svoga.
Uvalili bi se mojoj prababi u kokošinjac i odnili joj jaja
A nekad smo malo i krali, Božemiprosti. Uvalili bi se mojoj prababi u kokošinjac i odnili jaja. Onda Nevenki u spremu pa odnili brašno. Onda bi u Danice uzeli lončinu i mišaj, mišaj kolač. Pa bi to probavali doli napodan Nevenove garaže di niko nije moga vidit. A jedanput se Josip popiša u ti kolač pa ja ubacila još malo zemlje, pa je to ka pola smrdilo, pola nan mirisalo.
Ka je stara Ivanka išla bacit smeće priko ceste, vidila je da nan je neko ispri kontejnera ostavija puste kutije jaja. Pa mi dica brže bolje trkon nosali te kutije i sakrili ih u vrtal, u mog dida-pradida, ispo smokve. I onda po cile dane misili jaja i blato. Mučkali palačinke, pekli ih na suncu, žbatili trista jaja da bi nas i lakat bolija od pustog mišanja. Morebit da bi postali mikser da didu nije zasmeta taj vonj pokvarenih jaja i sve ih lipo itnija priko ograde u Kavu, di se bacalo i di su nan koze jile.
S to dvoje dice san se uvik nekako karala
Točno sa tri godine možeš se ić igrat malo na dvor. Mater ti splete dvi pletenice, lipo se obučeš i ideš u vrtal, priko dvora. A na dvoru se nekad karaš, a nekad i dobro prođe igra. S to dvoje dice san se uvik nekako karala. Stara Ivanka bi nas uvik podbadala, malo štucigavala i zabavjala se činit kontru meni i njima. I onda je njihova baba jedan put došla u moje matere u kuću. I rekla jon da joj spremi dikoju našu igračkicu za ponit doma ka jon dođu unuci, da in ima šta dat za igrat se. A mater je to nama malo prikrila i rekla jednu večer: Šta bi vi, dico, od svojih igračaka dali siromašnima?
A ja i brat uglas: Sve, ma one najlipše ako triba.
Ajde, onda ćemo lipo sačuvane igračke malo oprat, namirisat i poredat za Isusa u siromašnoj dici.
Al štaš ka smo za Isusa sve to već bili učinili
I mi to glanjcali. Ja češljala bebe, brat se pinku nečka oko onog bilog autića šta mu je dobro voza trke. I onda, malo po malo, mi to priredili i udrili mantat mater da nan reče ko su ti siromašni. Ona se nekako izdala ko su ta dica; da su to točno ta dica s kojima se baš i ne jubimo i koji nan dižu živce. Onda bi nan ka bilo došlo malo žaj. Al štaš ka smo za Isusa sve to već bili učinili, uređivali, prali i odrekli se. Pa ka smo složili onu tužnu facu, razočaranje zato šta to ne ide nekin siromasima koje smo viđali po slikama u Africi, mater je rekla: Dali ste Isusu i u nebu ćete pronaći svoje igračkice.
I tako ih još uvik čekamo da ih vidimo gori, da se poigramo s Njime gori. I sa njegovin siromašnima u nebu.
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Luca Bravo – Unsplash