Ovo je priča o “malome mistu” iz kojega se na daleko čulo zvrčanje zvrčaljkama na Veliki četvrtak i petak. Iz pera djevojčice koja udiše prve istine vjere promatrajući svoj poluotok u svete dane Vazmenog trodnevlja.
Mi dica smo se bili naćulili oko none ka pilići oko kokoši da odma čin nona žbati jaje uvatimo svoj šta bolji dil. Čulo se klapanje uza skale. Bile su stare i drvene da točno po odanju moš pripoznat ko je. Bija je to did Jakov i nosija je svoje lovačke postole – zelene čizme. Taman se bija spremija za na Bakušu u vinograd ka ga je nešto vratilo nazad. Činilo mi se ka da je zaboravija ponit oćale ili kruv po odanju. Prišija je gori.
Tribalo je ubrat barabane i onda ih ukrasit
Taman je nona u ćikare i bićerine stavljala slasticu ka je did zagrmija: Ajde dica, brže! Idemo na Bakušu – ubrat barabane za Veliki četvrtak i petak ka se bude zvrčalo. Barabani su bile posebne šibe koje su rasle samo na Bakuši kraj našeg vinograda u staroj Saloni i s njima se klapalo i klepalo po crkvenin bancima. Onda ka bi se nabrali šiba, did bi malo zariza na vrju svaku i mi bi to gulili i ukrašavali u raznin smjerovima. Tribalo se pripremit za te svete dane. Ujac Đuro nan je da za Cvitnicu tičice od smokvinog mlika koje smo onda na komad žice obisili obo maslinove grančice. A sad smo sami tribali učinit barabane.
Did je u radioni napravija dvi zvrčaljke na Veliki četvrtak
U četvrtak ujutro did je u radioni u Salonita napravija dvi zvrčaljke. Jednu meni, jednu bratu za popodne. Ka je on to donija doma, mi dica banili bi u svakoga u kuću i zvrčali in. Po dvoru smo trčali od tete Nevenke do tete Danice i vikali i tukli barabanima obo stine, obo vrata, di god bi stigli. A zvrčali smo puno jako.
Onda bi oko pet ipo sve utišalo. Tribalo se ić spremit za u Crkvu. I ponit u jednu ruku baraban, a u drugu zvrčaljku. Cilu misu mi smo to primotavali po rukama. Dikod di bokun šušnili time, ali bi nas did ili koja baba brzo pogledali prikorno i sve bi opet zamučalo.
Čekali smo ka će se zvrčat zvrčaljkama
Čekali smo ka će. I ka bi prvi čovik krenija zvrčat zvrčaljkama, mi bi privatili i to bi se orilo, to bi tutnjalo ka ludo. Ka da nikad neće pristat. Ka da su i stari zidovi naše crkve svetog Martina čekali ovi žamor da in otpadne još koji oronuli komadić piture i inkarta. Babe bi pokrivale uši da deboto ne čuju, a svit se smija.
Ivan Kalibardov nije ima malu zvrčaljku za vrtit u jednu ruku. On je ima onu od po metra. Nju smo zvali stroj jer se tribala držat s dvi ruke i tribalo se pošteno priznojit dok bi se to okrićalo za ručicu.
Bilo je bitno uvatit prvu klupu ka su se prale noge
Na Veliki četvrtak je bilo bitno uvatit prvu klupu jer ispri nje, u priprvoj klupi u kojoj nema klecala, sidilo je dvanaest muških bratima kojima je svećenik pra noge. Dok bi zbor piva Gospodine, ti da meni pereš noge, mi smo se malo smijali. Frane je reka da barba Mati smrdu noge. Nije se smilo to činit jer je sveta misa pa smo mi prikrili rukama usta da nas ne čuje baba Dujka šta je sidila u drugome banku.
U podne su dica zvrčaljkama zaminila zvono
U petak je tribalo sve mučat jer je na ti dan Krist umra za nas. I nije se onda čak ni zvonilo s kampanela. Don Pave je reka da triba doć u podne zvrčat ispri zvonika jer zvono ne radi na ti dan. Pa bi onda išla dica iz sela ispri crkve. Ja nisan to nikad išla.
Na Veliki petak bilo bi najviše svita u crkvi
Nikad u crkvi i oko crkve ne bi bilo toliko svita ka na Veliki petak na obredu. Onda bi došle sve one gospoje šta su se udale vanka Vranjica sa familijon, i svi živi Vranjičani, i oni šta od nedije ne idu u crkvu, i dikoji furešti svit.
Na ti dan bi svećenik dil po dil otkriva križ. Svećenik bi intonira Evo drva križa na kojem je spas svijeta visio, a veliki muški zbor bi sve jače piva pučki pripjev Dođite, poklonimo se. Nakon svih molitava i kad bi se križ već bija pokaza, puno bi se pojačala pisma jer bi cili kor doša doli podno križa da prvi oni pojube križ. Za njima su i ostali krenili u procesiju put oltara. Tako smo i mi ženska dica šta se još nismo bile pričestile smile doć bliže oltaru pojubit Isusu dragome rane.
Išlo se oko mista i to je bija jedini put ka je procesija bila po mraku
Ka bi don Pave pozva muške da nosu baldehin, mi smo dica odma znali da će procesija i triba tražit ko će nan pripalit sviću. Išlo se oko mista i to je bija jedini put ka je procesija bila po mraku. Iz starih vranjičkih kamenih kuća na prozorima bi iza koltrina virile blagoslovjene sviće šta bi žene prije crkve užgale. Onda bi diko stare ćakulone gledale u koga gori, a u koga ne gori. Koja ponistra svitli, a koja nije pa bi pribotunale onin nevistama šta su od linosti ili zaborava propustile na ovi veliki dan upalit šteriku.
Tribalo je pazit upaljenu sviću da se ne ugasi od vitra
A četri puta bi se stalo i kleknilo prid Presvetog. I tad smo zvrčali da se sigurno čulo do otočića Barbarinca u daljinu. Tribalo je pazit upaljenu sviću da se ne ugasi od vitra dok se ne napravi krug oko mista. A znala bi baš jako puvat bura s Klisa. I onda smo, ka bi se slučajno ugasilo, pripaljivali opet jedni od drugih.
Veliki zbor bi piva, a sviće našeg malog mista ka da bi se naginjale prid Bogon koji prolazi rivon. Prid Bogon koji je na ti dan umra na križu za otkupjenje svita. I brodovi, ka da bi se naginjali. I palme, i tamarini s galebima ka da bi se povili u znak fale Isusovu tilu na križu izmučenu.
Jer je va vike milosrđe Njegovo
Kad bi prošli cili đir oko mista, narod Božji bi uša opet u Crkvu. Šta se jače moglo, svako grlo, veliko i malo, svin srcen i dušon orilo bi najjače šta se u crkvi čulo u ciloj godini, pripjev Jer je va vike milosrđe Njegovo. Svitla su bila ugašena, a samo triptaj voštanica, osvitljava bi Isusa na oltaru u svetoj hostiji. I činilo se kako i On piva s nama. I kako prolazi od čovika do čovika ka nekad Galilejon pa nan govori da je cili križ pritrpija jer je volija svakoga od nas, za svakoga Vranjičanina i svakog fureštog, i one koji ovi put nisu došli da je trpija, umra i uskrsnija. A sa stare freske na plafonu sveti Martin bi otpija – Amen.
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: M.G.