(S)trpljivost vode
Kap po kap, dan po dan, godinu po godinu… kapljice vode tisućljećima oblikuju tvrdu stijenu, praveći velebne kanjone i vodopade koji nam oduzimaju dah. Voda strpljivo i uporno urezuje svoj životni credo na materijalnom licu svijeta, kao i život svetih koji svakodnevnim dobrim djelima utjelovljuje vrline i kreposti, čineći ovaj svijet boljim mjestom.
Ali većinom taj vrhunac stvaranja – čovjek – uzaludno traži ravnotežu u unaprijed izgubljenoj utrci s vremenom. Sve se mora stići, sve se mora obaviti. U danu koji traje 24 sata povazdan uzdišemo „samo za još jednim zlatnim satom“, jer bi onda kao bilo sve u savršenom redu… Iskrivljena slika bolesne generacije koja vodi svoj isprogramirani tehnološki život, ne videći da opasno pleše na rubu litice i da je potreban još samo jedan neoprezni korak.
Srednjovječnjak u tehnološkom raskoraku
Na početku jednog nedavnog poslovnog sastanka preko interneta, imao sam tehničkih poteškoća ne mogavši namjestiti zvuk u svojim slušalicama i ništa nisam čuo ostale sudionike. Organizator sastanka – mladi kolega iz druge tvrtke je pristojno i strpljivo pričekao da pokušam sam riješiti problem… no s obzirom da nikako nisam uspijevao, on mi je preko interneta u čas posla riješio stvar. Na kraju je iskreno i s velikom dozom humora rekao da je sve to OK i da razumije, jer ipak sam ja najstariji sudionik sastanka… U trenutku me malo pogodila ova njegova javno izrečena opaska, ali kad malo bolje razmislih, shvatih da je bio sasvim u pravu i da su ovo negdje prijelomni trenutci kad se počinjem s nekim tehnološkim novotarijama osjećati frustriran, kao moji roditelji prije dvadesetak godina, kad su dobili prve mobitele s velikim tipkama i do danas još ne znaju otvoriti SMS…
Kada sam navršio 40 godina, ljudi su mi davali razne vrste sućuti. To je izgledalo tako glupo, jer sam tek sada zapravo počeo uočavati uzorke koji čine stvari toliko lijepima i pomažu nam vjerovati. Nipošto se ne želim vratiti! To sam čekao, za time sam ciljao: početi vidjeti uzorke Božje vjernosti u mojoj ludosti! I još k tome, čini se da On voli i prihvaća moju ludost i da se ne uzrujava zbog nje. Čini se da je Bog Bog.
(fra Richard Rohr: „Slomljen, a blagoslovljen“, duhovne vježbe)
Za sve odluke ćemo odgovarati
Tehnologija, kao niti narav bilo koje druge stvari, nije loša sama po sebi, nego se čovjek odlučuje hoće li je koristiti na dobro ili na zlo. Za te odluke će u konačnici i odgovarati, a to svi najčešće shvaćamo kao da je vrlo daleko… Ali kad samo pomislim realnost da možda upravo živim posljednje trenutke, u trenu drukčije uzljubim Boga i bližnje.
Dakle postoji način da, umjesto stalnog hrvanja s vremenom, oplemenimo vlastito trajanje na ovoj kugli koja nam je zajednički dom: ljubavlju osvjetljavati tmine. Uvijek s većom upornošću grliti čovjeka. Otkrivati Djelo spasenja raspeto za nas.
Vrijeme neumoljivo ide
Kad ti se počnu „skraćivati“ ruke, slova u knjigama postaju presitna i zatrebaš bifokalne „očale“ jer ti nefokusirano oko poludi na daljinu i blizinu u isti čas, vrijeme je za usklađivanje s novom stvarnošću. Da ti tijelo stari, a vječno mlada duša leti i slabo razumije da je propadljiva materija više ne može lako pratiti…
Moja osamdesetogodišnja majka svaki se dan iznova čudi kako je sve boli, kako ne može hodati, kako je tijelo ostarilo… ali još uvijek se u duši osjeća kao djevojčica. Nije li to vrhunska ovozemaljska potvrda istinitosti Isusove objave? Čovjek = duhovna duša, stvoren je za vječno nebo, a na zemlji smo samo prolaznici! Pravi dom nam je na nebesima.
Život je tanani most
Duboko osjećamo da je naš život tek tanani most, što spaja vrijeme prije i vrijeme poslije i da je neizreciva divota svakoga dana nastojati dati se svima koje duša neizmjerno ljubi. Ranije gradismo brodove na obalama pradavnih, odavna već isušenih mora. Izgubljeni kušasmo preplivati mora bez obala, mora bez kraja… lutasmo izgubljeni „…kao ovce bez pastira…“
Iako je znao da dostojni nismo, Spasitelj nas ipak okrsti vodom živom i pozva nas k sebi s neizmjernom nadom.
Stvoritelj daruje stvorenju svoj lik ustrajnim žuborom topline; kao mahovina ustrajava u svim godišnjim dobima svevremen. Sav čovjekov život na zemlji tek Njegov je dah, neznatni, a tako dragocjeni djelić povijesti. Tako u Njegovim raširenim rukama milosti za svakog čovjeka, nezasluženo nalazimo sigurno utočište kad god zakucamo na Njegova vrata. Neprocjenjivo…
Krešimir Stjepan Pećar – Žena vrsna
Foto: Danie Franco – Unsplash
