Nema ništa ljepše nego dočekati starost u društvu voljene osobe. Godinama sam se pitala hoću li ikada sresti srodnu dušu. Vrijeme je brzo odmicalo i začas me snašlo da imam gotovo 37 godina i nikoga na vidiku.
Kad sam izbacila i zadnju frustraciju iz sebe i rekla si da nema veze što sam solo, počele su se događati tektonske promjene. Pitala sam se zašto ne bih mogla biti sama i sretna te živjeti ispunjenim i radosnim životom?
Neka bude volja tvoja…
Nakon dugo vremena počela sam spontano svakodnevno moliti krunicu prepustivši svaku brigu Mariji uz riječi: „Neka bude volja tvoja jer ti znaš bolje od mene što je dobro za mene. Prihvaćam biti sama iako bih voljela imati nekoga, no to ne umanjuje moju radost za životom.” U međuvremenu, prijateljica mi je preporučila katolički portal za upoznavanje na što sam, nećkajući se, pristala.
Nakon otprilike mjesec dana što sam molila krunicu krenulo je dopisivanje s jednim momkom. Dopisivanje je trajalo nekoliko tjedana, a u tom periodu smo saznali životne ciljeve i vrijednosti kojima oboje težimo, zbližili smo se i na neki način već zaljubili. Prilikom prvog susreta to smo si i potvrdili.
Na prvom spoju rekao mi je da je dva tjedna prije našeg upoznavanja uživo, na samu Veliku Gospu, ciljano išao na hodočašće u Mariju Bistricu kako bi upoznao buduću suprugu. Odmah smo „kliknuli” i znali da je to to. Oboje smo vršnjaci koji su dugi niz godina čekali jedno drugo.
Marija, posrednice naša!
Marija je na mnogo načina bila prisutna u našim životima. Tada nismo mnogo prakticirali vjeru niti smo znali blagdane osim onih velikih. Često smo spominjali Mariju kao onu koja nas je spojila jer je čula naše istovremene molitve uoči Velike Gospe te smo razmišljali kako joj se trebamo zahvaliti odlaskom na svetu misu.
Ne znajući datume i važnost istih, tijekom radnog tjedna, spontano bismo odlučili otići na misu gdje bismo shvatili da je taj dan Mala Gospa ili Rođenje Blažene Djevice Marije. Srcem smo osjetili vrijeme kada bi Mariji bilo drago da dođemo zajedno pomoliti se njoj u čast.
Pred nama je izazov organizacije vjenčanja
Ubrzo smo se zaručili te se odlučili vjenčati. S obzirom da je moj budući suprug radio u inozemstvu, bilo nam je nezgodno organizirati vjenčanje pa smo to odlučili učiniti u periodu kad je bio tri tjedna kući. Zaručnički tečaj smo uspjeli ranije završiti online.
Najprije sam kontaktirala matičara s obzirom na to da je bila aktualna korona te velike svadbe nisu bile dozvoljene, a po završetku pandemije bismo nadoknadili crkvenim vjenčanjem i velikom svadbom. Međutim, matičar nam je odgovorio da se vjenčanje može održati 30 dana od predaje zahtjeva te nakon tog roka kad matičar bude imao slobodne termine. Nakon prve odbijenice odlučili smo se za skromno crkveno vjenčanje jer je nama ipak prioritet brak, a ne svadbena svečanost.
Matične crkve su nas odbile jer je bio aktualan Veliki tjedan i nisu imali vremena za naše vjenčanje. Zvala sam crkve van grada misleći kako kod njih nema gužve, međutim, nitko nije imao vremena da nas vjenča u roku tri tjedna. Odustali smo.
U pomoć dolazi i sv. Josip
Nisam se niti usudila kontaktirati u Crkvu svetog Josipa u kojoj sam se oduvijek htjela udati, a u kojoj sam prije selidbe u drugi gradić odrasla i primila sve sakramente. Razlog zbog kojeg nisam kontaktirala je što se nalazi u samom centru grada, a s obzirom na to da lokalne crkve nisu imale vremena za naše vjenčanje, pomislila sam: „Pa kako bi tek imala crkva u centru grada”.
Nakon nekoliko dana morala sam do centra nešto obaviti kod liječnika. Uobičajeno sam nalazila parkirno mjesto blizu ambulante, no taj dan jedino slobodno parkirno mjesto na koje sam naišla bilo je nekoliko ulica dalje, točno ispred Crkve svetog Josipa. Kako sam, potpuno nelogično, uslijed inače najveće poslijepodnevne gužve, do centra stigla čak pola sata ranije prije termina kod liječnika, odlučila sam pokucati onako usput na vrata župnog ureda. Ispred crkve je bio veliki red, no ispostavilo se da je red bio za ispovijed, a ne za župni ured u koji sam odmah došla na red.
Onako s vrata i s jednom nogom „u rikverc”, upitala sam župnog vikara je li moguće u roku od dva i pol tjedna napraviti crkveno vjenčanje. Rekao mi je da je moguće i da uđem. Na to sam uzvratila da nećemo stići napraviti navještenje dva tjedna prije vjenčanja u matičnim crkvama, na što je svećenik rekao da Bog ne gleda papire i da se možemo pokajati ukoliko ne stignemo. Zatim sam pomislila kako subota sigurno nije slobodna pa sam predložila srijedu ili četvrtak, na što mi je kapelan odgovorio da ima slobodnu subotu za nas.
Ostala sam bez teksta. U Godini svetog Josipa, sam sveti Josip, pozvao me u svoju i moju crkvu da se suprug i ja vjenčamo. Suprug i ja bili smo osupnuti. Nismo mogli vjerovati kakav splet okolnosti se dogodio! Stigli smo napraviti i navještenje te je sve prošlo u najboljem mogućem redu što se tiče našeg vjenčanja. Svadbena svečanost je bila skromna i u krugu nama najvažnijih ljudi, kako bi i trebalo biti.
Šokantna dijagnoza: karcinom!
U svibnju 2021. godine, mjesec dana nakon našeg vjenčanja, dobila sam najgoru moguću dijagnozu, onu invazivnog karcinoma vrata maternice koji se proširio. Nakon prve navodno bezazlene konizacije, liječnik specijalist osobno mi je priopćio PHD nalaz, rekavši da je odmah potrebno izvaditi maternicu te da se pomirim s činjenicom da nikad neću postati majka jer ionako već imam dosta godina.
Šokirale su me njegove riječi i imala sam osjećaj da to nije stvarnost. Tek sam se udala, a suprugu i roditeljima moram reći da se neću ostvariti kao majka. Imala sam 38 godina i nisam se osjećala prestarom ni za što, a kamoli za to.
Godinama sam redovito odlazila na ginekološke preglede i radila PAPA test. Nalazi su uvijek bili uredni. Pola godine prije zadnjeg PAPA testa nalaz je prvi put imao oznaku CIN i to CIN 1 što označava znak blaže upale, a zadnji PAPA test je pak bio CIN 3 za što mi je rečeno da je s obzirom na povijest bolesti, vrlo vjerojatno samo jača upala odnosno CIN 2. Poslana sam na kolposkopiju gdje je utvrđena prisutnost abnormalnih stanica te nakon toga na klasičnu konizaciju. Nitko niti u jednom trenutku nije spominjao karcinom, samo upale i da će sve biti u redu.
Suprugova potpora davala je nadu za dalje
Sjećam se kako mi je suprug u samim početcima veze rekao da mu nije važno ukoliko nećemo moći imati djecu te da mu je bitno da se mi volimo i budemo zajedno bez obzira na sve. Te riječi mi je nebrojeno puta ponavljao tijekom liječenja i bio mi najveća podrška u teškoj situaciji. Upravo zahvaljujući njemu i njegovoj prisebnosti, uspjela sam se izboriti za drugo mišljenje i rizičnu operaciju očuvanja plodnosti nerotkinje.
Tu večer kad sam nazvala supruga da mu priopćim vijest o karcinomu, nalazio se u Njemačkoj gdje je i radio. Bila sam sama i čekala da dođe s posla kako bismo u miru razgovarali. Nakon početnog šoka, rekao mi je da će preko interneta sve istražiti o veličini mog tumora i pravima pa ćemo se nakon toga čuti.
Nisam imala snage ni za što i njegova upornost je bila ta koja nam je davala nadu za dalje. Pronašao je podatke o pravima pacijenata u kojima piše da nerotkinje imaju pravo na očuvanje plodnosti kad je to moguće i da je moj karcinom točno na granici od 4 mm za vađenje maternice. Pitanje je hoće netko tumačiti milimetar na ovaj ili onaj način.
Sutradan sam trebala doći u dnevnu bolnicu u Vinogradskoj te dogovoriti termin za vađenje maternice. Čitavu noć nisam spavala već očajnički molila krunicu nadajući se da postoji opcija B. Liječnik koji me prvi put operirao i priopćio teške vijesti odlazio je na godišnji te me trebao preuzeti netko drugi.
Tražila sam nadređenog liječnika odjela i inzistirala da razgovaramo o mojoj situaciji. Krenula sam nenametljivo s temom o mojim pravima i u suzama molila da se pronađe druga opcija za mene.
Iznenadila me empatija i razumijevanje liječnika. Rekao mi je da će nazvati kirurga iz Petrove bolnice za kojeg zna da je imao ovako složen slučaj kao moj i uspio izvesti operaciju s pozitivnim ishodom te da će probati dogovoriti da me taj kirurg primi. Navodno u Hrvatskoj ima vrlo malo specijalista koji mogu izvesti rekonizaciju i zdjeličnu limfadenektomiju na ovaj način.
Uzdam se i dalje u Gospin zagovor
Bila sam neopisivo sretna što sam znala da postoji druga opcija i toliko zahvalna da sam odmah nakon razgovora otišla na Kamenita vrata. Tamo su se nalazile četiri žene koje su samoinicijativno molile krunicu kojoj sam se priključila. Kad su krenule nabrajati nakane i spomenule mlade žene koje pokušavaju postati majkama i bore se sa raznim dijagnozama, briznula sam u plač. Znala sam da me moja Gospa čula i tješi. No, to nije bilo sve, zapjevale su pjesmu: „Zdravo Marijo… Umnoži našu vjeru, učvrsti ufanje…”
Ova pjesma me podsjećala na pokojnu baku koju sam jako voljela i često smo je zajedno pjevali kao obitelj. Ta pjesma mi je zadnje sjećanje upravo na nju kad je ujedno i upoznala mog supruga, a nedugo zatim je preminula. Moja baka Barbara prenijela mi je vjeru i bila izrazito pobožna i blaga osoba. Imala sam osjećaj da me upravo ona tješi zajedno s Marijom te govori kako će sve biti u redu.
U međuvremenu, nestrpljivo sam čekala povratnu informaciju liječnika o mogućnostima daljnjeg liječenja. Već drugi dan dobila sam poruku liječnika iz Vinogradske o tome da će me kirurg u Petrovoj primiti, no uvjet je da obavim PET CT i da on ne pokazuje metastaze u ostatku tijela. Nekoliko dana kasnije razgovarala sam s kirurgom u Petrovoj i objasnio mi je koliko je to složena i rizična operacija sa svojim nuspojavama te da ne garantira da će ona uspjeti što bi značilo ponavljanje prvotno dogovorenog postupka uklanjanja maternice.
Rekla sam mu da prihvaćam sve rizike i da sam spremna na sve samo za mogućnost da se jednog dana ostvarim kao majka. Operacija je planirana za šest tjedana.
Prilika za nove pretrage i nove ishode
Za PET CT pretragu u Hrvatskoj postoje četiri aparata, od toga samo jedan u državnoj bolnici. Kako bih stigla do operacije napraviti potrebne pretrage, a to je početak rujna, momentalno sam krenula s pozivima za dogovor oko pretrage. Gotovo u svim poliklinikama su termini na uputnicu bili dostupni tek u rujnu što mi je bilo prekasno ili je bilo potrebno uplatiti 12.000 kuna privatno kako bih prije došla na red. Zadnji poziv za pretragu sam uputila prema privatnoj poliklinici u Splitu, nadajući se da ću barem malo uspjeti vidjeti more koje obožavam.
Prije poziva zazvala sam anđele čuvare da mi pomognu. Na telefon mi se uskoro javila ljubazna sestra koja mi je objasnila da na uputnicu primaju tek u mjesecu rujnu iza termina moje operacije, no da će mi se javiti ukoliko se nešto otvori ranije. Već sutradan me nazvala i empatično rekla kako sam ja mlada žena u teškoj situaciji i da je za mene pronašla termin na uputnicu za par dana.
Zamolila me da ne vozim sama od Zagreba do Splita te da ne idem autobusom radi mogućeg štetnog zračenja za trudnice i djecu u mojoj blizini nakon pretrage pa sam zamolila mamu i tatu da idu sa mnom što je bilo idealno jer dugo nisu bili na moru. Zaplakala sam od sreće tijekom telefonskog razgovora s medicinskom sestrom te joj zahvalila na razumijevanju i empatiji.
Uskoro se približio i dan pretrage koji ću pamtiti po uspomeni odlaska na more sa roditeljima nakon dugog perioda. Sama pretraga trajala je nekoliko sati radi unosa radioaktivnog izotopa. Po završetku pretrage rečeno mi je da će nalazi biti gotovi kroz nekoliko dana.
Iako sam se još oporavljala od prve operacije, odlučila sam u periodu dok čekam nalaze PET CT-a i drugu operaciju otići s kolegicama na hodočašće u Mariju Bistricu. Cjelonoćno hodanje za mene je predstavljalo žrtvu, duhovno pročišćenje i zahvalnost. Nakon prohodanih tridesetak kilometara nisam osjećala niti najmanju bol u mišićima, samo olakšanje kako fizičko tako i psihičko. Osjećala sam se zdravo i uzdala se u Božju providnost.
Finaliziranje liječničkih mišljenja
Nalazi PET CT-a ubrzo su stigli i pokazali da nema metastaza u ostatku tijela osim malog dijela u području vrata maternice što je bilo idealno za kretanje u postupak operacije očuvanja plodnosti. Nekako je sve išlo svojim prirodnim tijekom. Osjećala sam nadu i prisustvo više sile koja brine o meni jer je zaista bio nevjerojatan splet okolnosti sve ove pretrage obaviti u tako kratkom roku kao i naići na tako divne i stručne liječnike. Navedeno mi je potvrdila liječnica iz Slovenije s kojom sam razgovarala zbog mogućnosti korištenja međunarodne police zdravstvenog osiguranja koju sam imala preko poslodavca.
Iskoristila sam mogućnost čuti mišljenje stručnjaka iz Instituta u Bostonu o svome stanju te mi je rečeno da oni također preporučuju vađenje maternice. Slovenska liječnica mi je potvrdila da u Hrvatskoj imamo vrhunske liječnike u ovom području, bolje od Amerikanaca, kao i bolju zdravstvenu skrb te da termine koje sam dobila u Hrvatskoj za pretrage i operaciju, ne bih dobila u Americi niti uz najskuplju policu, s tim da bih dio liječenja morala financirati sama u abnormalnim ciframa. Bila sam svjesna da su moje molitve na neki način uslišane u ovoj izazovnoj situaciji.
Sraz fizičke i duševne boli
Na drugu operaciju primljena sam početkom rujna 2021. godine u novoobnovljeni onkološki odjel bolnice u Petrovoj. Sobe su imale po dva kreveta, terasu i knjižnicu na hodniku. Imala sam osjećaj kao da sam u hotelu. Čak sam bila sama u sobi što mi je i odgovaralo u to vrijeme korone. Operacija je trajala satima. Nakon boravka na intenzivnoj provela sam još nekoliko dana na odjelu te mi je rečeno da je operacija dobro prošla i da čekamo PHD nalaz. Oporavak je bio dug i bolan. Po povratku kući moj mačak Miki bio mi je posebno privržen i svako malo me šapicama ‘masirao’ po operiranom trbuhu pritom predući.
Ožiljci su bili minimalni jer je operacija provedena laparoskopski, no ponekad su se unutarnja bol i bol od težine psihičkog tereta sudarale. Nije bilo lako nositi se sa svime te čekati što donosi budućnost. No vjera i podrška bližnjih davali su mi dodatnu snagu. Nakon operacije bilo je krucijalno dočekati PHD nalaz vezan uz odstranjeno tkivo vrata maternice i 11 limfnih čvorova.
Nova borba s plodnošću
Kroz desetak dana primila sam PHD nalaz koji je bio negativan. Uspjeli smo! Raka više nema! Kleknula sam sama u boravku i zahvalila Bogu na čudu i prilici koju mi je darovao. Taj dan sam plakala od sreće za razliku od mnogih ranijih.
Nakon oporavka od operacije liječnici su me odmah uputili u postupak potpomognute oplodnje radi mogućih rizika i godina. Suprug i ja nevoljko smo krenuli u postupak potpomognute oplodnje kod kojeg se uvijek nešto kompliciralo kao znak da to možda nije za nas. U pitanju su bile upale ili krivi izračuni ovulacije od strane specijalistice ili izbijanje limfedema noge koji me dodatno psihički opteretio, a sve skupa je dodatno otežavalo i produživalo proces. Limfedem je bio posljedica uklanjanja 11 limfnih čvorova u zdjelici te mi je zadao velike glavobolje na fizičkom, financijskom i emocionalnom planu. No kako kažu – svako zlo za neko dobro. Zahvaljujući limfedemu, uspjela sam doći do hematologa koji me uputio na različita genetska i druga testiranja te smo saznali korisne informacije koje će kasnije biti od velike koristi.
Postupci potpomognute oplodnje nisu urodili plodom. Svaki postupak i iščekivanje rezultata bili su veliko razočarenje. U istom tom periodu razočarenja, moj otac se mjesecima borio za život radi gangrene i liječničkih propusta.
Zašto je potpomognuta oplodnja protivna vjeri?
Razgovarajući jednom prilikom o svojim mukama sa svećenikom, upitao me zašto se pouzdajem u znanost kad je Bog iznad znanosti i već mi dokazao da su čuda moguća. Objasnio mi je zašto je potpomognuta oplodnja protivna vjeri što do tog trenutka nisam shvaćala. Život nastaje začećem. Kod postupka potpomognute oplodnje vrši se oplodnja više jajnih stanica i čeka nalaz laboratorija koliko će ih se „primiti” za daljnji postupak oplodnje. Od onih stanica koje su se „primile”, mjere se one bolje, a one slabije „eliminiraju”. Isto tako, oplođena jajna stanica koja se asimilira u tijelu žene ukoliko se „ne primi”, također je eliminirana. Drugim riječima, tijekom postupka se oplodi, odnosno začne više malih živih bića za koje biolog odluči da ih, ukoliko se nisu dovoljno razvile, jednostavno – usmrti.
Bila sam užasnuta nepoznavanjem vlastite vjere i činjenice da činim nešto loše. Željela sam to prekinuti te sam se ispovjedila i odlučila iskupiti čineći djela milosrđa, volontiranjem i drugim radnjama kojima sam htjela osvijestiti i živjeti svoju vjeru pritom ostavljajući svoj dug prema onima u potrebi.
Sve je počelo kad sam se prepustila Božjoj volji
U istom tom periodu mama me zamolila da se molim padre Piju s obzirom na to da je na Laudato televiziji vidjela svjedočanstvo žene koja nije mogla ostati trudna. Nećkajući se, pristala sam odraditi protokol koji je mama opisala te sam se mjesec dana molila padre Piju.
Istovremeno, odlučila sam se posvetiti sebi, opustiti i predati brige Bogu. Do tog trenutka sve sam podredila fiktivnoj trudnoći: od stila frizure prema kojem sam manje išla frizeru na bojanje u slučaju da ostanem trudna, pazila sam na fizičke aktivnosti te jednostavno bila opterećena majčinstvom do te mjere da sam potpuno izgubila sebe. Odlučila sam to promijeniti. Promijenila sam frizuru, izvukla bicikl i opušteno se vozila, padajući i razbijajući koljena, sjetila se češće otići na kave s prijateljicama, jednostavno sam uživala u životu.
Nakon mjesec dana saznala sam da sam trudna! I to prirodno! Bilo je to veliko čudo za nas poznavajući detalje svojih nalaza i nemilosrdnu statistiku. Moj otac se počeo brže oporavljati i vijest o dolasku prvog unuka ga je praktički digla iz mrtvih. S obzirom na činjenicu da mi je uklonjen veći dio vrata maternice, moja trudnoća je bila visokorizična te je zahtijevala serklažu i poseban nadzor kao i preventivne lijekove radi trombofilije te kasnije šećera. U isto vrijeme moja najbolja prijateljica Kristina koja se godinama borila s neplodnošću također je zatrudnjela te smo često zajednički dijelile bolničke dane tijekom pretraga. Dijelile smo identična iskustva i s nevjericom se čudile spletu okolnosti koji nam se tako čudesno dogodio.
Trudnoća je unatoč početnim teškim i neizvjesnim prognozama protjecala uglavnom uredno. Pretpostavljalo se da ću veći dio trudnoće provesti u bolnici, no do samog kraja smo uspjeli uz povremene odlaske u bolnicu na kontrole i praćenje ostati kući. Molila sam svakodnevno molitve za uspješnu trudnoću i zdravlje bebe pomoću kojih sam osjećala mir i sigurnost. Prepustila sam brige Bogu. Dan kad smo dočekali naše malo čudo bio je toliko nestvaran i prožet istinskom radošću darovanom izravno od samog Boga.
Dolazak malog Franje
Naš mali Franjo dobio je ime prema padre Piju čije je rođeno ime Francesco. Naše malo čudo Božji je dar koji je promijenio i unaprijedio ne samo naše živote već i medicinska očekivanja i stavove.
Naš mali fenomen dokaz je da vjera čini čuda i koliko god se nekad činilo teško opustiti se ili prepustiti, u biti je toliko jednostavno jer u Božjim rukama sve je moguće. Ono što nije od Boga je komplicirano i teško pa tako nekad i naše misli i osjećaji. Imajte povjerenja i Svemogući će vam to dokazati. Prepustite mu svoje boli i svoje rane i višestruko ćete profitirati. Predajte sve svoje Njemu i Božja providnost će se pobrinuti za vas.
Radost koja nas je dočekala nakon godina borbi i neizvjesnosti dokazala je da su čudni i ispravni putevi Gospodnji te da nikad ne sumnjamo u Božju providnost. Svaka suza, svaka bol dobila je svoj smisao, svoje značenje.
Utkani u svaku poru moga bića, podsjećaju me na važnost svakodnevne molitve, zahvalnosti i potrebe da živimo u životnoj radosti, nedaćama unatoč. Shvatila sam da je patnja jedini način da se sjedinimo s Bogom i zato je treba prigrliti i zahvaliti na njoj jer patiti uz podršku i povjerenje u Boga je čista radost.
Patnja je škola, iskustvo, rast. Bez patnje nema napretka. Tko nije spoznao patnju, ne zna što je život niti može pojmiti dubine njegovog smisla. Ne bježite od nje niti od odgovornosti. Suočite se sa svojim strahovima i čežnjama, predajte svoje brige Svevišnjem i kao ptice nebeske, ne brinite za sutra jer sutra će se pobrinuti za sebe, a za vas brine dragi Bog. Djelujte u svoj svojoj punini i radosti kroz život i nagrada neće izostati.
Ključ je u zahvalnosti na svemu što nam Bog pruža
Danas ne molim za svoje zdravlje, osjećam se zdravom i zahvalnom. U zahvalnosti je ključ svake radosti i ispunjenja, pa čak i u podnošenju križa. Danas kad pogledam svoga sina, niz lice mi poteku suze radosnice zbog svega što smo prošli. Zahvalnost i ljubav koju osjećam je nadrealna i neopisiva. Sve je dobilo svoj smisao, a svaka patnja je postala zahvalnost.
Željela sam podijeliti vlastito iskustvo borbe s karcinomom, nadajući se da će biti podrška i inspiracija onima koji prolaze kroz svoje životne neizvjesnosti i borbe. Kroz padove i uspone, ova priča svjedoči o snazi vjere, nade i ljubavi, koje su me nosile kroz neizvjesnost dijagnoze i strahova koje ona sa sobom nosi.
Želim poručiti da težak put, iako ispunjen izazovima vodi do dublje vjere, blagoslova i sjedinjenja s Božjom prisutnošću. Ovo nije samo moje svjedočanstvo, već i poziv na ustrajnost i povjerenje u čuda života, gdje su čudesni putevi Gospodnji uvijek prisutni.
Želim vam obilje Božjeg blagoslova i da uvijek budete obasjani Božjom prisutnošću. Vjera je čudo i toga budite uvijek svjesni. Ona nemoguće pretvara u moguće, ona daje snagu i motivaciju za dalje. Vjerujte i molite i nikad nećete biti prepušteni sami sebi, već osnaženi i puni životne radosti koja će vam ispuniti život u svim njegovim područjima pa makar se povremeno osjećali zabrinutima. Ne bježite od svojih strahova i osjećaja, već ih puni povjerenja predajte Bogu i on će se pobrinuti da ih nadvladate te kročite u obilje radosti koje pruža vjera i Božja providnost.
Maja Ivančić – Žena Vrsna
Foto: Maja Ivančić – privatni album
