Odlučila je da se više ne dogodi
Drhtavim rukama nosila je šestomjesečno djetešce na hitnu pomoć. Nije mogla niti voziti, niti promišljati na ono što bi se moglo zbiti. Na odjelu hitne kirurgije prosječan pacijent će provesti otprilike dva sata. Makar vam i ruka visjela iz zgloba ili imate nagnječenje nožnog prsta. Nju su odmah uveli. Ovo je bilo nekako hitnije od ostalog. Kad se radi o dojenčadi, mališanima do godine dana, sva su vrata otvorena i sve nekako brže ide. Prepričala je događaj glavnoj sestri, ženi debelih živaca i pameti koja je bila zadužena za spašavanje života u svim smjenama svog dosadašnjeg rada. Sestra joj je dobacila vrlo zdravorazumski: „Da ste bolje pazili, ne bi dijete bilo iskočilo iz kolica na pločice.“ Nije imala razumijevanja za slučajan trenutak u kojem se roditelj ne snađe.
Ipak, nekako joj je povjerovala i spustila zavjesu krivnje na svoje majčinsko srce. Od tada se pretvorila u majku koja strepi, u majku koja se neizmjerno boji i savršeno predviđa sve moguće scenarije. Nema više penjanja po zidićima. Nema hodanja blizu rijeke. Nema prebrzog trčanja, nema, nema, nema… samo najsigurnije predviđene radnje. Tako se neće više dogoditi.
Možemo i znamo sami
I tako to nekako krene. Prepadnemo se. Od straha zatvorimo vrata. Uzmemo stvar objeručke pod svoj nadzor i ne damo je više blizu Bogu. Tako čuvanje djece postane pretjerano ili se briga za zdravlje pretvori u opsesivno nabavljanje isključivo provjerenih namirnica ili čekamo s vjenčanjem dok se ne riješi stambeno-poslovno-kreditno pitanje do zadnjeg detalja, ili odgađamo djecu dok ne bude ispunjen i sto prvi uvjet, a onda dodamo i sto drugi…
Tako ponekad ljudski posegnemo držati stvar u svojim rukama, bez ostavljenog prostora za Oca Nebeskog i Njegove intervencije, Njegove činove ljubavi kojima nas žudi obasipati. Kao da mi sve možemo i znamo. Kao da smo sami sebi jedan od gline načinjeni mali bog koji kaže formulu, na baterije navijen kad ga pritisneš: „Bože moj, volim te, dobar si, drag si, ali ne diraj mi ovo. Ja bih s time znala sama.“ I onda On poštuje našu slobodu.
Bog sjedi i plače s nama kad mislimo da Ga nema
Baš na njenog sina naletio je jureći automobil. A imao je tek 14 godina. Je li to Božja kazna? Vidi li Bog koliko patimo kada djeca umiru? Šutke je provlačila bijelu košulju preko ramena. „On je među anđelima. Lijepo mu je sada s Bogom. Moramo biti jaki, moramo biti…“ Na sprovodu je zasjalo sunce iza oblaka u znak utjehe i blagoslova. Baba je naricala. Djevojke i dječaci pjevali su i gutali suze: „Milost koja sve vodi nas daje snagu i mir.“ Kako se neki ljudi mogu smijati nakon svega? Gdje raste njihova nada? A ona, njegova mati, nikada nije skinula osmjeh. Štoviše, ona ga stvara i kod drugih ljudi, ona je neka vrsta sjemena za osmjehe i nadu.
U Tvojim rukama je, Bože moj, svijet i Ti si gospodar. Kao što budu kraljevi zemaljski, ili slično predsjednicima, ili… Ti si Gospodin. I znaš. Bolje od mene znaš kako voditi moj život. Ti znaš i kad nedužni umiru. Ti znaš i kad se dogode prirodne katastrofe.
Znaš zašto, a ja ne znam. Ti sjediš i plačeš najbliže ljudima, plačeš suosjećajno iz našeg srca kad se pitamo gdje si i kakav si to; i postojiš li uopće. A tako si osjetljivo biće. Biće toplo i nasmijano, biće sućutno, milosrdno. Znaš prići blizu, blizu i stajati s nama dok Te sudimo. Dok smo bogovi, a trebali bismo biti bića mala i neznatna odana svome Stvoritelju. Trebali bismo te bezgranično zahvalni ljubiti za svu dobrotu koju svemirom rasipaš za nas. Kad bismo samo spoznali koliko ljubav curi kroz Tvoje prste… Ali mi sumnjamo. Čak i javno, u medijima te optužujemo. Mi smo tako sigurni u ono što vidimo na slijepe oči i ograničeni samo na jakost svojih ruku. Vozimo u životu mopede, a mogli bismo svemirske brodove uz Tebe.
Svako pitanje „Kako ćete?“ dobilo je odgovor „Bog će se pobrinuti“
Izgledalo je bezizlazno. Ljudskim očima gledano, put posut trnjem. Budućnost prepuna neizvjesnosti. U pravom smislu riječi težina života. Strah ih je napadao odasvud. Nju i njega. Prvenstveno iznutra jer ljudskim snagama nije izgledalo moguće povući toliko breme. A onda i sa strane. Svako malo namjestio im se u blizinu čovjek s pitanjem: „Kako ćete vi to?“. Nisu zaista znali kako će. Jednom je sinulo, onako tiho i sigurno: „Nije ni Marija znala. No, u svoj svojoj poniznosti pustila je Bogu da bude Bog i da zna, a ona samo malo biće koje ne zna.“ Zašto bismo morali sve znati?
Eto prilike da se predaju u Njegove ruke, da legnu na Njegov dlan. Odsada je svako pitanje „Kako ćete?“ dobilo odgovor „Bog će se pobrinuti“. I zaista Bog ne napušta svojih malenih i neodoljivo Mu je kad smo nemoćni, a zazivamo Njegovu pomoć. Tko bi odolio djetetu koje te moli da ga spustiš s ljuljačke na pod jer se boji visine? Ta zar bi Bog odolio našem djetinjem prepuštanju u Njegove ruke.
Predanje Bogu ne znači ne činiti ništa, već ostaviti dio rada za Njega
Nije bezuvjetno predanje Bogu opravdanje za ne činiti ništa. Za sjediti skrštenih ruku i promatrati kako Bog na primjer uzima veliku kašiku s Neba i hrani našu obitelj. Bogu je milo da se trudimo i radom ruku svojih dajemo sve od sebe, u borbi i naponu života. No, isto tako… Ostavimo i Njemu „komadićak za Boga“, oslobodimo i Njemu kutak prostora u svakodnevnom radu i brizi da nam u našoj slobodi može pomagati. Jer On to želi činiti za nas.
Oholost je računati samo na svoje snage
Draga prijateljice, krčimo našu oholost prepuštanjem Bogu. Zaista, prava je oholost računati samo na svoje snage. Ima Netko tko određuje, veći od nas. Pustimo Bogu da bude Bog, a mi mala bića od krvi i mesa, mala stvorenja koja dišu ovim svijetom samo zahvaljujući Njegovoj beskrajnoj Ljubavi.
Zašto Mu ne bismo bili podložni kao Njegova Crkva? Kao što žena treba biti podložna mužu iz ljubavi. Nikako na silu. Jer nikome ne treba ljubav na silu. Niti mužu, niti Bogu. Tek podložnost iz slobode i radosti. Kad uđemo u napast da stvar možemo samo svojim rukama uzeti, ostavimo Njemu da vodi. Dopustimo Njemu da izvede scenarij i pokušajmo, vjerujemo da je sve dobro. Nemojmo samo gunđati protiv Boga. Vjera je biti ustrajan i kada se čini da je Božja volja gruba i besmislena jer ljudi pate, kao u poznatoj pjesmi „Da sam ja netko“. Vjera je i po mraku vjerovati u Njegovu dobrotu.
Oholost nas potiče da sve možemo sami, a poniznost baca u naručje Dobrog Oca kao dijete koje ništa ne zna bez svojih roditelja. Pustimo mu svoju djecu. Neka trče, neka se penju na stablo, neka se razvijaju u Njegovim rukama. Pustimo mu bezizlazne situacije, situacije koje nas razaraju i polako, tiho izgovarajmo s ljubavlju: „Bojim se, ali Ti vjerujem da bolje znaš zašto ja to trebam proći.“ Ne bježimo prestrašeni od križa koji nam daje nego ga s osmjehom prihvaćajmo kao njegov znak, kao njegov savršeni plan za nas.
Opustimo težinu života i zaspimo na Njegovom dlanu često
Draga prijateljice, jesi li ikada spavala na Njegovom dlanu? Naslonila se kožom, svim mirisom bića, glavom na vrške prstiju, a nogama, bosim i žuljavim provirila na vene kucavice tog Bića? I sklopila oči, sanjala, odmarala svoj duh u neizmjernoj prisutnosti Jahve Boga velikoga.
Tada sam bila potpuno sama. Iscrpljena bolešću i brigom. I ja i moji maleni koje sam u tom stanju trebala sačuvati, pobrinuti se o njihovoj slabosti da ojačaju. Onda su došli anđeli, ti neki ljudski anđeli koji slušaju nebeska nadahnuća baš u trenutku kad netko treba i pospremili me u krevet. Temperatura, dehidracija, slabost tijela i duha i dlan. Svojom dušom, svojim tijelom točno sam mogla izmjeriti veličinu Njegove providnosti, toplinu Njegovog dlana, nježnost Njegova zapešća. Skoro kao čovjek čovjeka me podignuo i milovao. Skoro kao čovjek, a bio je ogroman, bio je Bog. Bio je silan, ali ne bih pretjerala ni da kažem da je bio malo dijete. Spavala sam na dlanu novorođenčeta, snivala naslonjena na završetke zagrljaja djeteta koje je upravo učinilo prve korake. Bio je tako silan. I tako sićušan. Tako mio i blag. Bio je taj Bog dobar Bog. Brižan brižnije nego majka. Topao toplije nego kad susretneš čovjeka koji skida svoje cipele siromahu i nastavlja bos. Topao toplije nego li zaljubljenost. Mio milije nego ženstvenost. I muževnost istovremeno. Zašto se trudim uopće dočarati kad ne mogu Boga ispričati?
Bio je dlan i kisik i odmor i početak. Bio je ljubav, sasvim ljubav koja čisti i puni, koja do dubine prodire, do srčike bića stanuje u nama i ondje ranjava žarom. Bio je sve i ništa. Dlan i koža i zagrljaj i cjelov i Bog. Blizak. Dobar Bog.
Molitva za hrabrost dopuštanja Bogu da bude Bog našeg života
Gospodine, oprosti nama ljudima za sve ono kada Te tjeramo, kada sami biramo ići putem suprotnim od Tvog zakona, od prirodnog zakona koji jamči sreću i zadovoljstvo samo zato što nam je tako lakše. Oprosti nam kada za posljedice onoga što čini grijeh, sudimo Tebe. Onda kada nam treba krov nad glavom više nego li tvoj zagrljaj, ili onda kada te molimo za novac, za materijalnu sigurnost više nego za mir srca. Oprosti nam, molim te, za svaki put kada smo bježali od križa i mislima gunđali, pljucali tvoj predivan dar da potrpimo i očistimo se već na ovoj zemlji. Oprosti nam, što Te ne volimo još više. Što Te ne volimo onako kako Ti zaslužuješ. Premili, oprosti što ne klečimo svim snagama duha pred Tobom. I na mlakosti kojom Te primamo. Oprosti nam što Te ne ljubimo kako bismo trebali. I što Gospa plače nad grijesima, a mi stojimo prilično mirni u sigurnim situacijama i glumimo male bogove načinjene od gline naše oholosti.
Tatice, mi ne znamo, ali sada, danas, ovdje, započinjemo. Umjesto da sve radimo sigurni u sebe, u svoje znanje, znanost i mogućnosti, priznajemo ranjivost i sjedamo Ti u krilo, na dlan; puštamo Tebi, kako god to učinio. Klečimo pred Tobom i dajemo Ti sve ono što najviše stežemo za sebe: sigurnost, realnost pogleda i sposobnost. Učini nas ludima svijeta, dječacima i djevojčicama koje više od vlastite pameti vole predati „sve“ svome Ocu. Amen.
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: TeiTo
