Sjećam se kako bih ljeti s bakom često išla plivati „do bove“ pa bih bila sva ponosna, jer „to je daleko“. Sjećam se kako nisam mogla uživati u pogledu s jednog nebodera, jer „to je previsoko“. Sve mi je to bilo očito. Očito mi je bilo da je bova daleko i da je neboder previsok. Kad bih razmišljala prije o svom životu i životu ljudi oko mene, ishodi su mi se činili očiti. Smiješno je to. Ne mogu se jednako uspoređivati udaljenost bove i visina nebodera sa životnim ishodima. Možda bi drugačije bilo da češće čitam Bibliju. Zasigurno bi se sv. Pavao dobro nasmijao kad bi čuo što sam sve smatrala očitim.
Drugačiji satovi
Nisam nikad molila za nešto grandiozno. Možda bih baš zato zaboravila neke molitve koje sam izmolila. Onda me pjesma Are You Sure od legendarne Arethe Franklin podsjeti na mnogo toga za što sam molila. Počnem razmišljati o dobrim iskustvima u svom životu i o strahovima koji su se rastopili. Promišljanje o svemu tome mi pomaže da budem hrabrija, da mi se mozak odledi svaki put kad se od straha zaledi. Prisjećam se koliko je važno uvjerenje. Aretha pjeva s uvjerenjem ili, reklo bi se, s osjećajem. U suprotnom, ne bih uopće doživjela njezinu pjesmu. Iskliznula bih joj iz ruku. Uvijek nastojim imati na pameti koliko je bitno uvjerenje. Često ponavljam prije i nakon molitve, a nekad i usred, sljedeće: „Ja ti vjerujem.“. Čini mi se da to utječe na kvalitetu moje molitve kao što pjevanje s osjećajem utječe na kvalitetu Arethine izvedbe.
Bog ne uslišava sve molitve. Ne znam zašto. Katkad me to strašno obeshrabri. Ne znam zašto me manjak molitve toliko ne obeshrabruje. Znam samo da molitva čini moj život boljim. Prelako je reći krivu riječ, napraviti krivi korak i nagaziti nekome na prste. Uza sve savjete, sve znanstvene teorije, pogriješiti je još uvijek nevjerojatno lako. Daleko od toga da smatram sve savjete i sve teorije lošima. Hoću reći samo da nisu jamstvo nepogrešivosti. Uvijek postoji taj mali prostor koji neki nazivaju sreća. Nerijetko se može čuti „više sreće nego pameti“. Čini mi se da je zbilja najbolje taj prostor ispuniti molitvom. To je ionako najmanje što mogu učiniti. Katkad Bog uzme vremena da usliši molitvu. Možda mi na taj način uzvraća za to što mi treba sto godina da se primim molitve. Vjerojatno je u pitanju samo to što imamo drugačije satove. Njegov drugačije pokazuje pravo vrijeme.
Lavlja jama
Jedno od omiljenih biblijskih čitanja mi je iz Starog zavjeta. Mislim na čitanje o Danielu i lavljoj jami. Boga se ne smije iskušavati, provocirati, ali katkad mi se čini da smo otišli u drugu krajnost. Možda od njega nećemo tražiti da nas doslovce obrani od lavova, ali ga više ne ištemo ništa jer čini nam se očitim da su neke stvari nemoguće. Nemoguće je da netko završi fakultet, nemoguće je da netko pronađe nekoga i tako dalje. Ustručavamo se tražiti velike stvari od Boga pa se u molitvi često zapitam: „Nisi li ti veći od naše prašnjave percepcije tebe?“. Naravno, kako rekoh, Bog neće uslišiti sve molitve. Međutim, mislim da smo ga svejedno previše umanjili u svojim očima. Razmišljajući o tome, prikazujem sve svoje brige u molitvi i zaključno kažem tri meni veoma drage riječi: „Mira mi daj!“
Marija Piskulić – Žena vrsna
Foto: Rémi Bertogliati – Unsplash
