Njeguj svoje usne lijepim riječima

Vjetar hladnih ljudi pokušava ugasiti plamen koji rasvjetljuje naše misli i srce. Ljubav koju nosimo u sebi. Ipak, budimo sredstvo zacjeljivanja rana.

39

Studen uvijek ostavi trag na mojim usnama

Studen uvijek ostavi trag na mojim usnama. Bilo da je riječ o ledenome vjetru ili o hladnoći ljudi oko mene. Hladnoća zraka ostavlja vidljiv znak – ispucalost, suhoću, bljedunjavost prošaranu krvavo crvenim brazdama. Usne tada liječim melemom, balzamom, kokosovim uljem ili domaćim lipovim medom. Navlačim šal preko lica da bih ih sačuvala od novih rana. S hladnim ljudima je drugačije. Njihov vjetar pokušava ugasiti plamen koji rasvjetljuje moje misli i srce. Ljubav koju nosim u sebi. Kada me dotakne njihova hladnoća, kao da i sama počinjem lediti. A moje usne? Preko njih tada prelaze neobične riječi. Britke. Hladne. Od njih se ne stvaraju krvave brazde na usnama. Od njih strada srce. Moje i njihovo. Kako te rane zaliječiti? Kako, kad ih ne vidim? Tako ih je lako u mislima ublažiti, potisnuti…

Radost susreta obuzela mi je srce i zaboravila sam na tren sav umor koji me već bio svladao

Ponekad je riječ o strancima iz tramvaja. Vozim se neki dan, od Miramarske prema Knežiji. Iscrpljena, jedva čekam stići kući, u miru jesti i popiti popodnevnu kavu. Naletim na prijateljicu koju nisam vidjela još od ljeta. Radost susreta obuzela mi je srce i zaboravila sam na tren sav umor koji me već bio svladao. Počele su se ispreplitati naše priče o svemu što se događalo od zadnjeg susreta. Od sezonskih poslova, volontiranja, priča o putovanjima, do nekih pojašnjenja koja su sezala u prošlost. Nekoj je ženi zasmetalo što tako osobne stvari dijelimo na javnom mjestu. Razumijem to, i meni ponekad zasmeta. Zaista, zna biti neugodno slušati tuđe ispovijesti.

Baš zbog toga, posramljeno sam se ispričala. Međutim, nešto u njenom nastupu me zasmetalo i stvorilo mi nemir. Dok nas je opominjala da ne bismo trebale pričati o osobnim stvarima u tramvaju, navela je nekoliko osobnih stvari o kojima ona ne priča na glas u tramvaju, kao što je njena bitka sa psorijazom i to da je nitko ne pita koliko joj je teško u životu.

U svojoj smo boli i svome križu jedinstveni

Tako često imamo potrebu uspoređivati svoje bitke s tuđima. Potrebu da naše budu najteže. Osjećaj da nas nitko ne razumije. Jer nikada nije bio u našoj koži. I ne želimo da razumije, jer  tada više nama ne bi bilo najteže na svijetu. Nekome bi bilo jednako teško – a to ne želimo. Želimo ostati jedinstveni, makar u svojoj boli. Želimo bar u njoj biti ‘naj’.

I jesmo. U svojoj smo boli i svome križu jedinstveni. I nosimo ih najbolje. Jer ih nitko drugi ne nosi. Doli nas i Onoga koji želi da Mu predamo sve svoje, ako to i učinimo. To, ipak, ne znači da su drugi u svojim bitkama manje jedinstveni. I oni su heroji svojih muka. To ne umanjuje ni po čemu našu borbu, naše teškoće. Tuđe umijeće i snaga ne isključuje, ne osporava i ne poništava našu hrabrost, našu ustrajnost i naše pobjede.

Ne možemo shvatiti da Bog ima dovoljno ljubavi za sve ljude

Teško nam je shvatiti da nas Bog sve jednako ljubi. Njemu je jednako vrijedna svaka žrtva, svaka bol, svaki križ kojeg nosi svaka osoba na ovome svijetu. Jednako Ga boli patnja svakog čovjeka i jednako raduje djelo ljubavi i milosrđa svakoga od nas. Neovisno o veličini. To su naša mjerila, ne Njegova.  Mi ipak želimo biti posebni. Ne možemo shvatiti da On ima dovoljno svega za sve ljude. Dovoljno strpljenja, dovoljno ljubavi, dovoljno pažnje.

Neshvatljiva nam je ta logika. Neljudska je. I nećemo je nikada shvatiti, ali moramo joj vjerovati. Samo ona može pobijediti sebičnost i pružiti ruku solidarnosti. Samo ta vjera može nam dati snage da poštujemo bitku svakog čovjeka. Da svm srcem zagovaramo i molimo za druge. Da se radujemo njihovoj snazi – jer je ona i naša snaga – svi smo mi dijelovi jednoga tijela, Crkve. Moj pad, naš je pad. Moja pružena ruka, naša je pružena ruka. Svima će se uračunati.

Svatko vodi svoju bitku

Jedino s tim zajedništvom na umu i dubokim suosjećanjem prepoznat ćemo i priznati da svatko vodi svoju bitku. Samo je ta vjera štit kojim ćemo se obraniti i ne dopustiti da zajedljivost, ljutnja i potreba za dokazivanjem ne zatruju naše srce. Pazi da ne stvaraš rane sebi i drugima, radije ih previjaj. Budi sredstvo zacjeljivanja. Budi melem pa svojom blagošću izliječi nečiji krik. Pokloni pažnju kome je potrebna. Barem par minuta udijeli iskreno suosjećanje. Ne dopusti naglim, grubim riječima koje izgovara bolno srce da stvore gorčinu u tebi. Radije čuvaj svoj mir i suosjećaj. Njeguj svoje usne lijepim riječima, riječima ohrabrenja i nade. Baš onima koje su i tebi samoj potrebne – te riječi udijeli drugima i unesi im u život toplinu koja im je potrebna.

 Lea Potočar – Žena vrsna

Foto: Unsplash.com 

 

In this article