Možda vam se čini čudno razmišljati o odgoju male bebe? Vjerojatno zato što svi mi u sebi imamo duboko usađen mentalitet u kojem je odgoj skup pravila, kazna i zabrana. Takva ideja se potpuno protivi katoličkom poimanju osobe i odnosa među ljudima. Na Kristovom primjeru možemo naučiti da autoritet proizlazi iz samodarivanja kao vrhunca ljubavi. Gledajući na način kojim nas Bog odgaja i kojeg Crkva nastavlja, naš cilj u odgoju je podići djecu koja će biti odgovorna i koja će biti savršena u ljubavi. Stoga nikada nije rano početi s odgojem. Dapače, odgoj kreće od prvih minuta djetetova života na Zemlji.
Da bismo odredili koje su glavne karakteristike i sadržaj ranog odgoja, moramo se prvo zapitati što želimo postići. Za dojenče, od rođenja do nekih 18 mjeseci, najvažniji ciljevi su dovršavanje fizičkog i neurološkog razvoja (posebno mehanizama odgovornih za disanje) započetog u majčinoj utrobi, povezivanje s majkom i razvoj duhovne vrline povjerenja.
Postavljamo temelje povezanosti
Svrha samodarivajućeg roditeljstva, kojeg preporučuje i zagovara dr. G. Popcak, je dobro poznavanje srca svog djeteta u svakoj razvojnoj fazi kako bi ono u dvojbama i poteškoćama uvijek prvo od nas tražilo ljubav, pomoć i vodstvo. Postojanje tako intimne veze između roditelja i djeteta naziva se povezanost. Tu povezanost moramo njegovati u svakoj djetetovoj razvojnoj fazi kako je ne bismo izgubili, no važno je znati da se djetetova sposobnost za povezivanje stvara upravo u ranoj dojenačkoj dobi.
Kao roditelji želimo da naša djeca uvijek znaju da smo tu za njih. U dojenačkoj dobi to se postiže prvenstveno fizičkom blizinom, odgovarajući trenutno na djetetove potrebe i prakticirajući samodarivajuće hranjenje.
Nevidljiva pupčana vrpca
Možemo reći da bebe nakon rođenja još uvijek nisu potpuno spremne na život izvan utrobe. Njihov fizički i neurološki razvoj nije dovršen, ali bilo bi nemoguće da ostanu u majčinom trbuhu imalo duže. Razlog je vrlo jednostavan: bilo bi im nemoguće izaći vani.
Medicinska istraživanja su potvrdila da majčina blizina, nošenje (npr. u marami, slingu ili prikladnoj nosiljci) i zajedničko spavanje pomažu bebi da uskladi svoj ritam disanja s majčinim. Zašto je to važno?
Mama, nauči me spavati
Već smo spomenuli da djetetov neurološki razvoj u trenutku poroda nije dovršen već mu treba još otprilike godinu dana. To se posebno odnosi na mehanizme disanja. Naime, ljudi dok spavaju povremeno imaju jako kratke prekide u disanju. Međutim, razvijeni neurološki sustav ima zaštitni mehanizam koji kaže: nastavi disati. Ovaj mehanizam bebama do godine dana još uvijek nije razvijen pa se može dogoditi da beba “zaboravi” nastaviti disati. Kad je dojenče fizički blizu majke i spava uz nju, njezino se disanje usklađuje s majčinim i bebin mozak uči “pravilno disati”. Podaci kazuju da je SIDS daleko češći u zemljama koje imaju tradiciju odvajanja beba od majke čak i u drugu sobu. Ovaj sindrom se tumači upravo prestankom disanja i povezuje s odvojenošću od majke. Slično se događa i s drugim tjelesnim sustavima.
Mogli bismo reći da kao što se malo dijete drži za majčinu ruku kako bi naučilo hodati, tako dojenče koristi blizinu majčina tijela da bi naučilo disati i reguliralo rad drugih organskih sustava.
Kada je u pitanju spavanje beba postoje razne teorije: od spavanja u drugoj sobi do spavanja u istom krevetu s roditeljima. Dr. G. Popcak koristi principe teologije tijela koje primjenjuje na odnos majke (roditelja) i djeteta. Kao katolici možemo vjerovati da je u našim tijelima već upisan nacrt njihova djelovanja. Uzimajući u obzir bebin razvoj i povezanost majke i djeteta koja ga pospješuje, možemo reći da je bebi mjesto uvijek uz majku. Upravo spavajući uz bebu, majka ju uči pravilno spavati.
Bebe nisu stvorene da budu same
Veza majke i djeteta temelj je stvaranja svih drugih veza: prvo s ocem i braćom i sestrama, a potom i s ostatkom svijeta.
Prije rođenja dijete je bilo obavijeno majčinom utrobom slušajući ritam majčinog srca i disanja. To je prva i najvažnija glazba djetetova života. Nakon rođenja beba još uvijek treba ovakvu sigurnost i zaštićenost da bi se nastavila dobro razvijati. Sada to više nije obavijenost majčinom utrobom, već majčinim rukama. U tome nam mogu pomoći i razne vrste nosiljki (marame, slingovi i oblikovane nosiljke). One omogućuju blizinu, istovremeno daju dobru potporu djetetovom tijelu i rasterećuju težinu, a majci ostavljaju slobodne ruke. To je posebno važno ako se ne radi o prvom djetetu jer slobodne ruke omogućuju da se majka posveti starijem djetetu (djeci) dok nosi najmanje.
Mnogi stručnjaci majkama dobro savjetuju da zaborave na 9 mjeseci gestacije i prihvate realnost 18 mjeseci: 9 unutar majke i 9 izvan. Beba koja je 9 mjeseci bila obgrljena majčinim tijelom i slušala glazbu njenog srca neće biti zadovoljna ako je ostavimo samu. Nikakvo čudo da tada postaje plačljiva i razdražljiva. Ona nevidljiva pupčana vrpca koja omogućuje dobru povezanost majke i djeteta biva ugrožena.
Teologija tijela nas uči da su nam tijela dana ne kako bismo zadovoljavali vlastite užitke, nego kako bismo ih upotrijebili na dobro drugih. Majka koja nosi svoje dojenče i spava s njime u potpunosti odgovara tome omogućujući i sebi i svom djetetu sve veću blizinu s Bogom.
Mama, trebam te
Mnogi zagovaraju da se bebe treba od malena odvojiti od majke i vježbati njihovu neovisnost. Poznate su metode uspavljivanja beba tako da ih ostavimo da se isplaču. Sigurno je da želimo imati djecu koja su neovisna i samostalna, stoga se trebamo pitati koji je najbolji način da to i postignemo.
Djeca koja nisu na početku iskusila zdravu ovisnost o roditeljima neće biti u stanju ostvariti samostalnost i neovisnost u kasnijoj dobi. Zdrava ovisnost o roditelju nastaje kada roditelj odmah odgovara na bebine znakove da joj nešto treba.
Zašto nije dobra metoda “pusti nek se isplače”? Znanstvenici su uočili da mozak bebe koju se ostavi da plače luči visoke razine hormona stresa, kortizola. To je normalno u stanju stresa. I bebe i odrasli ljudi luče visoke razine kortizola kada plaču ili su jako uznemireni. Poznato je da fizički kontakt, zagrljaj, blizina druge osobe podražuju živac vagus i omogućuju da se tijelo lakše vrati u stanje prije stresa. Međutim, kada dojenče ostavimo da plače samo upravo ga lišavamo blizine potrebne da se tijelo oporavi od stresa. Otkriveno je da u tim situacijama i dugo nakon što se beba smiri razine kortizola ostaju visoke.
Neprestana izloženost kortizolu kroz više mjeseci može trajno oštetiti živac vagus koji omogućuje da se tijelo vrati u stanje prije stresa. Studije opetovano dokazuju da su poremećaji anksioznosti i depresije direktno povezani s nefunkcionalnim živcem vagus. Zbog toga neki idu čak tako daleko da kažu da je ostaviti dojenče da se isplače isto kao ostaviti ga u sobi s otrovnim plinom. Možemo se složiti da je to ponešto dramatična izjava, kao što bi bio i zaključak da su sva djeca koju se pušta da se isplaču trajno oštećena i da će sigurno patiti od nekih anksioznih ili depresivnih poremećaja. Međutim, sa sigurnošću se može reći da takve metode smanjuju djetetove prirodne sposobnosti da se nosi sa stresom i oporavlja od njega.
Lažna smirenost
Metoda “pusti da se isplače” uglavnom se opravdava potrebom da se dijete osamostali. Međutim, samostalnost i neovisnost je nešto što dijete mora samo postići, ne možemo mu je mi dati. Kao što ćemo vidjeti, to je zadatak za dijete, a ne za dojenče koje nije ni samo sigurno gdje ono završava, a gdje majka počinje.
Bebe koje se pušta da plaču svakako će s vremenom plakati manje i djelovati mirnije. Pogrešno se to stanje naziva smirivanje. Zapravo je beba iskustveno naučila da na njezine pozive nitko ne odgovara te je zbog nemoći utonula u pasivnost.
Rast u služenju i rast u povjerenju
Sagledajmo dobrobiti druge strane. Roditelji koji odmah odgovaraju na bebine potrebe uskoro su nagrađeni zbog svog predanog služenja. Prije svega prakticirajući povezujuće roditeljstvo (nošenje, zajedničko spavanje i odgovor na bebine potrebe) stvaraju se posebne veze i nježni osjećaji između roditelja i bebe. Uočeno je da su takvi roditelji daleko zadovoljniji i sigurniji u odnosu prema djetetu. Osim toga, bebe koje nauče da se na njihove potrebe odgovara brzo, više nemaju potrebu za plakanjem. Umjesto da se uče kako su bespomoćne, one se uče povjerenju. Prvo u svoje roditelje, a potom kako rastu i sazrijevaju i u Boga.
Dojenje kao dio Božjeg plana
Još jedan vrlo važan aspekt samodarivajućeg roditeljstva je dojenje na zahtjev. Poznato je koliko je dojenje dobro za bebu. Majčino mlijeko ima nevjerojatne sposobnosti prilagođavanja situaciji u kojoj se beba nalazi te tako potpuno i idealno zadovoljava djetetove potrebe. No postoje mnoge dobrobiti dojenja i za majke. Sam Bog dariva majke kao zahvalu što svojim tijelom hrane Njegovu djecu.
Neke novije studije čak povezuju dojenje sa sposobnošću za održavanjem kvalitetnih odnosa kasnije u odrasloj dobi. Čini se nevjerojatno, zar ne? Međutim, zaista ima smisla. Hormon odgovoran za otpuštanje mlijeka iz dojki je oksitocin kojeg se naziva i “hormon sreće”. Dojenče preko majčinog mlijeka također prima ovaj hormon. Sigurno su vam sada jasniji izrazi blaženstva majke koja doji i djeteta na njenim prsima.
Skoknimo trenutak u odraslu dob. Zanimljivo je da nakon početne zaljubljenosti koja prije ili kasnije splasne, upravo oksitocin održava osjećaj privrženosti i povezanosti na kojima se temelji zrelija ljubav. Na neki način dojenje priprema bebu da bude dobar supružnik u odrasloj dobi.
Duhovna strana dojenja
Dojenje je prva lekcija ljubavi koju dijete uči. Krist nas uči kako ljubiti bližnjega i kako ljubiti neprijatelja, ali nikada ne govori majci kako voljeti dijete. Možda ne riječima, ali dojenje je upisano u naša tijela. Iz majčinih grudi nakon poroda teče mlijeko, a malene usne gladnog novorođenčeta traže sisanje. Mnogi su sveci i crkveni oci govorili u korist dojenja nasuprot drugih metoda hranjenja.
Mene se dojmila još jedna slika koju donosi dr G. Popcak. Majke koje doje mogu se posebno povezati s Kristom u Euharistiji. Na koji način? Majka dojenče hrani svojim vlastitim tijelom, kao što Krist svojim tijelom hrani svoje vjerne. Euharistija je mlijeko iz dojki majke Crkve! Impresivna slika koju su crkveni oci rado koristili. Tako dojenje za majku može postati konkretan način molitve. Ne samo da se može poistovjetiti s Majkom Božjom koja je dojila Isusa, već i s predanjem Krista svojoj Crkvi u Euharistiji.
Dojenje na zahtjev može biti temelj djetetove vjere. Primajući ono što mu je potrebno upravo u trenutku kada mu je potrebno, omogućuje djetetu da se lakše preda u vjeri u Providnost kasnije u životu. Odgovarajući brzo na djetetov plač, majka postavlja temelj budućeg povjerenja u Boga koji odgovara na naše vapaje.
Prema knjizi G. & L. Popcak, “Parnting with Grace”,
Priredila: Katarina Matijaca – Žena vrsna
Foto: Pixabay
