Upravo smo ovih dana na HKR-u u emisiji Riječ za tebe imali priliku slušati o oprostu. Oprost je riječ koju je tako lako izgovoriti, ali učiniti to ponekad se čini nemogućim. Kao da nismo sposobni opraštati, kao da to ne možemo, kao da smo iznad toga i da osoba koja nas je povrijedila ne zaslužuje da joj bude oprošteno. Nek se muči. Nek pati. Zaslužila je.
Komu neopraštanje najviše šteti?
No je li? Je li to istina? Neopraštanje najviše uništava onu osobu koja ne oprašta. TO je istina. Uništava naš mir, izjeda nas i lako može roditi želju za osvetom. Nama kršćanima bi barem to trebalo biti jasno. Sam naš Gospodin je rekao da je opraštati potrebno uvijek ispočetka, bezbroj puta:
Tada pristupi k njemu Petar i reče: „Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?” Kaže mu Isus: „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.” (Mt 18,21-22 )
Lakše je opraštati neke manje stvari pa makar se one događale i na dnevnoj bazi. Ali kako oprostiti izdaju bilo koje vrste?
Ljubiti neprijatelje
Kako oprostiti nekome tko ti je uništio život, djetinjstvo, budućnost? Je li moguće tu osobu ikada pogledati u oči bez osude, bez mržnje, s ljubavlju? To je zaista jako, jako teško. Ipak, to je nešto što nam je Isus rekao da činimo – da ljubimo svoje neprijatelje i da molimo za one koji nas progone:
Nego, velim vama koji slušate: „Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju.” (Lk 6,27-28)
Da bi čovjek ikada bio u stanju opraštati, prvo mora znati da je i sam grešan i da njemu oprašta naš nebeski Otac. No da bi čovjek bio u stanju oprostiti ono što nama ljudima izgleda neoprostivo, mora istinski biti ponizan i krotak. Sam Isus kaže da se u tome učimo od Njega jer ćemo jedino tako naći spokoj svojim dušama:
Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako. (Mt 11, 28-30)
Na kraju krajeva, Isus je pravedan umro za nepravedne. Njegov ga je jedan učenik izdao, a drugi zatajio i odrekao ga se. Tog drugog ipak postavlja na čelo Crkve i daje mu ključeve Raja iako je sve unaprijed znao. Dok je pak u mukama umirao (!) na križu, On moli (!) za one koji su ga mučili, razapeli, za one koji su mu se rugali:
A Isus je govorio: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” I razdijeliše među se haljine njegove bacivši kocke. (Lk 23,34)
Sve nam je oprošteno i pozvani smo biti savršeni
Naravno da nitko nije kao Isus niti će ikada biti i naravno da je samo Bog savršen, ali Isus nas upravo na to i poziva:
Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski! (Mt 5,48)
Padat ćemo gotovo svakodnevno, borit ćemo se sami sa sobom, sa svojom ohološću, sa svojim egom…, ali pozvani smo na svetost. To ne možemo ako ne opraštamo, a bez Božje milosti oprostiti jednostavno ne možemo jer smo preslabi, premali i pregrešni za tako velik i častan čin. Toga je svjestan i sveti Pavao koji piše:
„Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.” Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak. (2 Kor 12,9-10)
Sami ne možemo. Nikada. Nikako. Ali Bogu ništa nije nemoguće. On samo čeka da ga otvorena i izranjavana srca pozovemo da nam pomogne, da zacijeli naše rane i da nam pomogne oprostiti. On želi da budemo slobodni i da se naše srce, poput srca sv. Augustina, u Njemu smiri jer samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spasenje. (Ps 62,2)
Oprostiti da bi nam bilo oprošteno
Još u Starom Zavjetu u Knjizi Sirahovoj nailazimo na mudru izreku koja nas upućuje na milost opraštanja:
Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti. (Sir 28,2)
Isus nam je to dodatno pojasnio:
Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti. (Lk 6,37-38)
Mi nismo tu da sudimo ni osuđujemo. To može samo Bog koji neka nas sačuva od tog toliko čestog grijeha osude naših bližnjih. Ovaj dio „mjerom kojom mjerite i vama će se mjeriti” mi je istovremeno i zastrašujuć i utješan. Zastrašujuć zato što toliko često krivo mjerim, a utješan jer me jako motivira na opraštanje.
I sveti Pavao je poticao svoje učenike:
Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti. (Ef 4,32)
Podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu! Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi! (Kol 3,13)
Opraštanje je važno i lijepo
Mislim da je svaki čovjek svjestan važnosti opraštanja i koje ono oslobođenje nosi. Samo je pitanje želimo li mi u dubini našeg srca oprostiti… Ah, kad bismo barem bili svjesni ljepote opraštanja…
Kad bi nam barem svakodnevno u mislima bilo da opraštanjem radimo mjesta Božjoj intervenciji u našem životu jer se opraštanjem zapravo nama oprašta… Kad bismo se barem odlučili pokušati oprostiti…
A ja? Imam li komu oprostiti? Postoji li još nešto što me steže, što mi ne da naprijed? Komu još trebam oprostiti? Komu ne mogu i ne želim oprostiti? Dolazi li vam određena osoba u misli? Odlučite se upravo sada, baš ovog trenutka, da joj želite oprostiti. Izrecite koju strelovitu molitvu za nju. Držite se za Isusove haljine i On će vam pomoći. On će vas osloboditi i dati vam mir.
Uzdajmo se u Božje milosrđe i Njegovu vjernost, uzdajmo se u Njegovu pomoć na ovom teškom polju. Uzdajmo se da će nam jednom ipak reći one riječi koje toliko želimo čuti:
Uđi u radost gospodara svoga! (Mt 25,21)
Uzdajmo se i opraštajmo.
Uzdajmo se… a Ti, Isuse, pomozi našoj nevjeri! (Mk 9,24)
Suzana Džeko – Žena vrsna
Foto: Min An – Pexels
