Pišem ovu kolumnu na jednom od svojih bjegova. Bijeg je tako prisutan i tako često biran danas. Bježimo od svojih misli skrivajući se u zaplete filmova i romana. Bježimo od vlastite nesavršenosti gradeći savršen život na društvenim mrežama. Bar na Instagramu sve izgleda baš onako kako bi željela. Bježiš li i ti ponekad u budućnost? Sanjaš li kako ćeš smjelo i odvažno, autentično, živjeti evanđelje? Ali, kad budeš imala svoj dom. Svoju obitelj. Tad će se, kao, sve posložiti.
Sve je tamo i nekad, rijetko ovdje i sad
A što je sa sadašnjim trenutkom? On je prebolan da bi u njemu ostala.
Tijesan je i pritišću te njegove granice. Nemaš gdje skrenuti pogled. Tjera te da se suočiš sa sobom. A to što vidiš ti se ne sviđa. To što vidiš je sve samo ne savršeno. Uneređeno. Ranjeno. Živčano. Nemirno.
Opet sam u bijegu. Od onih i onoga što me tjera da vidim koliko sam slaba. Koliko sam daleko od kreposti. Koliko sam nesveto biće.
Ona sjedi pored mene i želi bar malo moje fokusirane pažnje. A ja sam ledena. Režem. Bježim. Jer, tamo gdje si najviše rana dobio i primio, tamo gdje su oni koje si najviše puta povrijedio, tamo nema skrivanja…
Tamo gdje vidiš sebe onakvom kakva jesi…
Tamo je sve jasno.
Tamo se ostvaruje spoznaja da stvarno do sada nisi učinila ništa. Mnogo, ali ništa. Jer koliko god velike pobjede mi nanizali, koliko god uspjeha postigli, koliko god druge uvjerili da smo bolji, Bog je uvijek puno veći od toga. Savršeno uvijek bježi. Ne čak ni pod prstima. Više je poput konopa koji nam je zabačen da se uspnemo, ali predaleko je da bismo ga uopće dohvatili. A kamoli popeli se.
Toliko boli što smo daleko od onoga gdje bismo htjeli biti da je najlakše pobjeći. Jer, uspjeti se čini nemoguće. Nećeš pobjeći bez veze. Pobjeći ćeš činiti nešto plemenito. Nešto što će ti dodati još jednu zamamnu etiketu. Nešto što će djelovati kao uspjeh. Kao širenje vidika. Kao izgradnja. Kao rad na sebi. I bit će to sve. Ali toliko neznatno u odnosu na ono što bi postigla da si ostala.
Tamo gdje je najteže. Tamo gdje si najslabija. Tamo gdje nema bježanja. Tamo gdje moraš sebe vidjeti i sebe prihvatiti. Tamo gdje i najpotrebnija. Najpoželjnija. Najvoljenija. Baš takva uneređena kakva jesi. Oni to vide i njima to ne smeta. Ti to vidiš i… bježiš li opet ili ovaj put ostaješ?
Lea Potočar – Žena vrsna
Foto: Natalya Letunova – Unsplash
