„Ove godine ću sigurno otići u neki park, u dobrom društvu ili zahvalnoj samoći, i promatrati Suze svetog Lovre.“- tako kažem svake godine zadnjih nekoliko godina. Gle, čini se da je Bog odlučio da nas neće ostaviti bez ičega i onda kad Sunce ode malo odmoriti jer nagleda se svega. Zasigurno se zato izmjenjuju Sunce i Mjesec, a kako noću ima više nereda, jasno je da Mjesec treba pratnju. Zvijezde.
Obeshrabrenje
Ove godine, doduše, više razmišljam o telekoskopu nego o zvijezdama. Dobro bi mi došao jedan teleskop da vidim da idem nekamo, a ne samo da hodam ili, ono meni najmrže, stojim. Postoji li takav teleskop? Možda ga posjeduje nada i možda bi me mogla prošvercati tako da povirim kroz taj teleskop i vidim kamo idem. Nada je bliska s budućnošću, kao i sa snovima, na neobičan način. Zasigurno ima takav telekoskop. Hoću li ostvariti sve svoje najdublje snove? Baš bih voljela znati da ovo hodanje vodi kamo želim jer obeshrabrenje mi sve teže stoji na ramenima, a imam problema s leđima. Istovremeno, bježim glavom bez obzira od vizija ljudi koji tvrde da vide budućnost. Ja bih samo voljela taj poseban teleskop, a Bog ne da. Dok kukam, istovremeno se tješim. Vjerujem da iz dobra razloga ne vidim kraj svog puta.
Ljubaznost i svetost
Dok sanjarim o nepostojećem teleskopu i, iz zasigurno suluda razloga, čitam vijesti, razmišljam o tome što je bitno učiniti pred smrt. Ja se, nekako, moram pomiriti s time da možda neću uspjeti ostvariti neke ciljeve koje sam si zamislila kao bitne. „Da mi je barem taj jedan teleskop, pa bih znala hoću li ostvariti te ciljeve i sve bi imalo smisla!“-pomislih. Možda bi bilo bolje da sam poželjela, kao sv. Augustin, samo snažnija ramena umjesto teleskopa. Sutra me možda ne bude. Što više razmišljam o tome, to manje razmišljam o teleskopu. Što više razmišljam o tome, to više razmišljam o pozivu na svetost. Može se činiti dobro i u najkaotičnjim životnim situacijama. Može se činiti dobro i kad smo još uvijek potpuno zbunjeni na što nas Bog poziva. Ljubaznost je obično dobar početak. Stvarno mi se čini da je posebna veza između ljubaznosti i svetosti. Ljubaznost nije uvijek laka.
Dijete Božje
Jučer je opet svećenik na misi rekao dijete Božje. Podsjetio me koliko sam malena ja koja želim biti velika i odbrusiti svim divovima koji me gaze. Podsjetio me kako je teško s Bogom raspravljati. Obično te rasprave završe tako da se Bogu kaže „Dobro.“ Ako ne budem velika, dobro. Ako me sutra i ne bude, dobro. Nadam se da ću prije smrti učiniti neko dobro radi dobra sama. Dobro je najveće blago koje možemo ostaviti svijetu iza sebe. Uvijek me umiri pomisao na to i kad god vidim da to počnem zaboravljati, samo opet počnem moliti: „Bože, mira mi daj!“
Marija Piskulić – Žena vrsna
Foto: Tim Foster – Unsplash
