Praštanje: kako svijet postaje lakši

Praštanje; Mira mi daj

Sjećam se kad sam prvi put čula pjesmu Pamtim samo sretne dane u izvedbi Gabi Novak. Ne znam može li se tako živjeti, tako da se pamte samo sretni dani. Međutim, sigurna sam da se ne može živjeti uz kronično zamjeranje. Isto kao što sam sigurna da je Gabi Novak izvrsno otpjevala tu pjesmu i da ću je još nebrojeno puta poslušati.

Praktičan Bog

Čitam dva ulomka. Prvi je Iv 8,1-11. Drugi je Lk 7,37-47. Kod prvog ulomka se najčešće sjetim ovog dijela: Isus se uspravi i reče joj: „Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?Ona reče: „Nitko, Gospodine.“ Reče joj Isus: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.“ (Iv 8,10-11)

Dugo mi je u glavi bila ova rečenica Idi i odsada više nemoj griješiti. Sad u zadnje vrijeme razmišljam o nečemu drugom. Zašto je Bog baš išao tim redom, zašto je prvo rekao zar te nitko ne osudi, a tek poslije Ni ja te ne osuđujem. Zar Bogu treba naše praštanje da bi drugome oprostio? Vjerujem da ne. Gdje bismo došli da je tako? Vjerojatno je samo htio potpuno umiriti uznemirenu djevojku pa je postavio gotovo retoričko pitanje: Zar te nitko ne osudi? Ne znam.

Međutim, dok razmišljam o tome, prisjećam se koliko u svijetu ima zamjeranja. Nisu sva zamjeranja ista, naravno. Nije isto doživjeti duboku povredu i doživjeti površnu. Praštanje, u svakom slučaju, čini dobro i dobro je dok čovjek teži praštanju. Svijet je težak. Drugi ulomak me podsjeća na bit koja pokreće stvaralaštvo i žrtvu: ljubav. Posebno se prisjećam ovog dijela: Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi. (Lk 7,47).

Bog je baš praktičan i katkad mi se čini da se premalo govori o tome. On praštanje povezuje s djelovanjem osobe kojoj se oprostilo: ne griješi više, ljubi mnogo. Katkad se praštanje kritizira jer se nekad predstavlja samo kao oslobađanje čovjeka od posljedica njegova djelovanja. Biblija implicira nešto drugo. Kao što je već navedeno, piše idi i ne griješi više.

S druge strane zida

Isto kao što nije zadovoljstvo direktno sudjelovati u disfunkcionalnoj svađi, nije zadovoljstvo slušati svađu s druge strane zida kao na primjer kad dijete sluša svađu roditelja. Katkad mi se čini da smo svi kao djeca koja s druge strane zida slušaju o svim svađama svijeta. Nije do nas da rješavamo svađe u koje nismo direktno uključeni, iako nas se indirektno dotiču. Međutim, ono što možemo je težiti praštanju, težiti pomirenju i ostvarivati te ciljeve onoliko koliko je do nas. Svijet je već dovoljno težak. Vjerujte, praštanje i pomirenje ga olakšava. Stvarno, čini mi se da bih skoro umjesto „Mira mi daj!“ mogla moliti „Daj da praštam bolje!“ Mogla bih, ujedno, upravo sad još jednom pustiti da zasvira pjesma Pamtim samo sretne dane u izvedbi Gabi Novak…


Marija Piskulić – Žena vrsna
Foto: Nadine Marfurt – Unsplash

Print Friendly, PDF & Email
Marija Piskulić

Marija Piskulić je magistra sociologije i pedagogije. Zahvalna je na iskustvu studiranja u Zadru. U slobodno vrijeme najčešće čita probrane naslove. Planira posjetiti niz izložbi, koncerata, predstava i slično. Sve veću pažnju posvećuje umjetnosti nakon sudjelovanja na seminaru o konceptu ljepote.