Naše primanje Gospodina u euharistiji s ljubavlju najintimniji je način na koji nam Trojstvo dopušta okusiti nebo na zemlji. Ovaj neprocjenjivi sakrament uistinu je „zalog budućega života.“
Euharistija je bila živo prisutna u životima svetaca
Sv. Ivan Pavao II. opisuje s iskrenim emocijama kako smo uzdignuti u nebo kad smo prisutni na misi jer „postajemo dio velikoga mnoštva koje vapi: `Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu!`“ (Otk 7,10)
Pišući o svojoj Prvoj pričesti sv. Terezija nam govori o tome da je „sva radost neba“ ušla u njezino srce kada je primila Gospodina. U nemogućnosti zadržati suze, shvatila je da kada je primila Gospodina u euharistiji, „samo nebo“ bilo je u njezinoj duši.
Sveti Toma Akvinski također pažljivo razmatra moć euharistije da nas uzdigne u nebo i omogući nam život u raju na zemlji. Euharistija je najveći od svih sakramenata Ona je vrhunac i svrha svih drugih sakramenata upravo zato što u njoj primamo tijelo i krv Sina Božjega.
Zato jer je Isus „uskrsnuće i život“ (Iv 1,16), sama euharistija uzrok je našeg vječnog života u raju: „Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke.“ (Iv 6,51)
S obzirom da je Gospodin izvor svih milosti (usp. Iv 1, 16), pobožno primanje euharistije produbljuje posvećujuću milost i milosrđe u nama „opijajući“ nas nebeskim oduševljenjem. Razmatrajući riječi Pisma „i odmah poteče krv i voda“ iz probodenog boka raspetog Gospodina (Iv 19,34), sv. Toma Akvinski ponavlja osjećaje sv. Ivana Zlatoustog: „Kad se približite kaležu koji izaziva strahopoštovanje, pristupite kao da ćete piti s Kristove strane.“
Bliskost s Isusom u euharistiji
Sv. Toma Akvinski volio je prekrasne Gospodinove riječi na Posljednjoj večeri na kojoj je ustanovio sakrament euharistije: „Više vas ne zovem slugama… vas sam nazvao prijateljima.“ (Iv 15,15)
Prirodno je željeti provesti vrijeme s voljenim prijateljem. Jedino je fizička prisutnost našeg prijatelja dovoljna da bi zadovoljila naše srce. Na poseban način, duboko cijenimo prisutnost i posljednje riječi voljenog prijatelja. Upravo u to dragocjeno vrijeme, kada voljena osoba umire, njezine ili njegove riječi urežu se u naše sjećanje i naša najdublja naklonost gori duboko u našoj duši.
To je razlog zašto nam je Gospodin odlučio dati sakrament njegova Presvetog Tijela i Krvi na Posljednjoj večeri, prije nego je trebao pretrpjeti muku i smrt za nas.
Euharistija kao izvor snage i utjehe
Postajući čovjekom za naše dobro, Gospodin nam je dao izvanredan dar njegove fizičke prisutnosti u euharistiji. Ona je izvor snage i utjehe sve dok ne budemo mogli neometano uživati u njegovoj fizičkoj prisutnosti u nebu. On nam pruža ovaj sveti dar ovdje na zemlji ujedinjujući nas sa samim sobom na najintimniji način u euharistiji: „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu.“ (Iv 6,56)
Ovaj najčudesniji od svih sakramenata daje nam intimnu i „poznatu“ fizičku Gospodinovu prisutnost kao znak njegova najvišeg milosrđa za nas. Gospodin nam se predaje u ovom neprocjenjivom sakramentu euharistije kako bi nas na kraju, po njemu, mogao dovesti u nebo gdje ćemo moći uživati u Njemu kao što uživaju anđeli, neometanom vizijom Njegove ljepote.
Dijeljenje nebeske pričesti
Sv. Ivan Pavao II. zaključuje svoje encikličko pismo o euharistiji citirajući sv. Tomu Akvinskog. U himnu za jutarnje molitve časoslova na Tijelovo „O, hostijo spasonosna“, u završnim stihovima koji se upotrebljavaju za blagoslov sv. Toma proslavlja Gospodina što nam je dao samoga sebe kao našeg bliskog pratioca, kao našu svakodnevnu hranu i nebesku nagradu.
U ovom poetskom slijedu za misu Tijelova Toma vapi: „Isuse, anđeoski kruše, daj da vidimo tvoju dobrotu u zemlji živih. Ti, koji nas ovdje hraniš, učini nas ondje prisnim družbenicima svetih.“ Postati „prisni družbenici svetih“ milost je koju nam je Gospodin darovao već sada po euharistiji. U presvetom sakramentu Gospodin nam daje samoga sebe kao „predokus“ vječne radosti u nebu. Štoviše, na dublji način nam daje zajedništvo s onima u nebu.
Euharistija produbljuje naše zajedništvo s proslavljenom Crkvom
Sv. Ivan Damašćanski piše da se euharistija zove „sveta pričest“ zato jer, primajući Gospodinovo Predragocjeno Tijelo i Krv, mi komuniciramo i blisko smo ujedinjeni s Gospodinom Isusom. S obzirom da smo mi na zemlji i blaženi u nebu članovi njegovog mističnog tijela, u euharistiji dakle, također „komuniciramo i ujedinjeni smo jedni s drugima“.
Ova istina duboko je dotaknula sv. Tereziju. Ona je bila uvjerena da su, zato što su oni u nebu jedno mistično tijelo s Gospodinom, kada mi primimo Gospodina u euharistiji, naši voljeni u nebu također prisutni s nama na vrlo dubok način. Terezija piše o svom osobnom prekrasnom iskustvu Prve pričesti: „Nije li samo nebo u mojoj duši?“ Da. S obzirom da je njezina sveta majka sigurno bila u nebu, Terezija govori: „Primajući Gospodinov posjet, primila sam i mamin. Ona me blagoslovila i radovala se mojoj sreći.“
Kakva duboka utjeha za nas! Kada primamo Gospodina u euharistiji, ujedinjujemo se s našim voljenima koji su umrli.
U euharistiji Gospodin nas ujedinjuje s vjernima ovdje na zemlji kao i s onima u nebu. Sv. Ivan Zlatousti potiče nas da prilazimo s dubokom vjerom i ljubavlju euharistijskom stolu gdje darovi nisu samo radost već i „sklad, mir i jedinstvo duše“. Kada pobožno primamo Gospodina u euharistiji, primamo milost da budemo još više ujedinjeni s onima koje volimo na zemlji, u ljubavi koja je sama po sebi predokus neba. Ovaj neprocjenjivi sakrament je tako sakrament crkvenog jedinstva jer je „zajedničko duhovno dobro“ cijele Crkve sadržano u Gospodinu koji nam se dao u euharistiji. Što nježnije primamo Gospodina Isusa, to ujedinjeniji postajemo s onima koji su nam dragi ovdje na zemlji, posebno s onima s kojima smo blagoslovljeni dijeliti euharistiju. Primanje Gospodina u sakramentu nas također dublje ujedinjuje sa svim članovima Gospodinova mističnog tijela u nagovještaju jedinstva ljubavi u nebu.
Blagujući Tijelo, kušamo nebesku radost
Euharistija pruža duboko duhovno zadovoljstvo i „slatkoću“ koji nam dopuštaju okusiti nebesku radost već sada: „Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin!“ (Ps 34,8) Primanje euharistije i klanjanje presvetom sakramentu obnavljaju i održavaju to duboko zadovoljstvo u nama.
Sv. Ivan Pavao II. govori o svom osobnom bliskom iskustvu: „Ugodno je provesti vrijeme s Njim, leći blizu Njegovih prsa poput voljenog učenika (Iv 13,25) i osjetiti beskrajnu ljubav prisutnu u Njegovu srcu.“ Papa nas podsjeća koliko svatko od nas zaista treba ovo vrijeme u klanjanju i ljubavi pred Gospodinom u presvetom sakramentu: „Draga braćo i sestre, koliko sam često ovo iskusio i iz toga crpio snagu, utjehu i podršku!“
Prisutnost Trojstva u euharistiji
Još jedan čudesan plod pobožnog primanja Gospodina u euharistiji je produbljivanje prisutnosti cijelog Trojstva u nama. „Ja sam u Ocu i Otac je u meni.“ (Iv 14,10). A gdje su Otac i Sin, tamo je također i Duh Sveti.
Iako je Gospodin Isus taj koji nam sakramentalno dolazi, prisutnost cijeloga Trojstva se produbljuje u našim dušama kada primimo euharistiju. Snaga ovog sakramenta tako je velika da, čak i kad nismo u stanju primiti ga, ali čeznemo za tim, milost u našim dušama se povećava i postajemo još i više dom i nebo Trojstva.
Sv. Katarina Sijenska pripovijeda kako je „osjetila dubinu Trojstva“ tijekom posvećenja na misi. Ovo je sigurno bila milost koja joj je dana svaki put kada je poželjela primiti Gospodina, što je bilo svakodnevno. Ona nas uvjerava da taj blagoslov može biti naš. Zato, kada mi primimo euharistiju, „snaga“ ovoga sakramenta koji je „toplina božanske ljubavi“ ostaje duboko u našim dušama.
Mary Ann Fatula, OP – Catholic Exchange
Prevela: Katarina Zarinkijević
Foto: Jordan Cannella
