I.
Stoji Ruža nasred vrta, sva je ljuta. Možete je čuti kako prigovara: „Komplimenti, pažnja, okruženje u kojemu je moja ljepota nenadmašna. To je ono što mi treba, a ne ova zabit gdje drugo cvijeće odvraća pozornost od mene.” Bila je toliko ljuta da nikad nije bila dobre volje kad bi razgovarala s drugim cvijećem. Prigovaranje je također jedan oblik molitve, odnosno moljakanja pa jednog dana Bog odluči reagirati na prigovore Ruže.
II.
BOG: „Ružo, zar zbilja želiš biti negdje gdje je tvoja ljepota nenadmašna?”
RUŽA: „O, gle tko se javio! Da, ja bih to svim srcem htjela! Ovdje me se ne afirmira jer jednostavno ne dolazim do izražaja. Nitko me ne komplimentira, ne može mi biti dobro. Cvijeće ne živi samo od fotosinteze!”
BOG: „Dobro, preselit ću te onda negdje gdje će ti želja biti uslišana!”
III.
Ruža se nađe na izložbenom stalku nekog muzeja. Bila je jedini cvijet u prostoriji. Prostorija je bila jako visoko pa se kroz prozor vidjelo samo nebo. Svi prolaznici su joj se divili i posvećivali pažnju pogledima, fotografiranjem… Ipak, počela je saginjati glavu kao da je hvata neki oblik depresije. Prisjećala se livade i kako je bio divan pogled na ostalo cvijeće. Ovdje, u muzeju, baš i nije bio toliko zanimljiv i živopisan pogled. Uz to, nitko nije govorio jezik cvijeća, a ona je htjela podijeliti s nekime kako se lijepo osjeća od svih tih komplimenata i pažnje. Mogla je ona s Bogom razgovarati jer On govori sve jezike, ali htjela je nekog njezine vrste… Počeli su joj listovi žutjeti.
BOG: „Ružo, jesi li zadovoljna u muzeju?”
RUŽA: „Ja bih se vrlo rado vratila na livadu”, reče Ruža pomalo sramežljivo.
BOG: „Uslišat ću ti tu želju.
IV.
Bio je to neobičan osjećaj koji se pojavio u Ruži kad se vratila na livadu. Zbilja, u pravu su svi koji kažu da putovanja imaju značajan utjecaj. Svaki cvijet koji je Ruža srela pri povratku je dobio kompliment od nje, ali onako — iskren! Kad se smjestila u svom komadiću zemlje, pčele koje su zujale u blizini pomisliše: „Nikad nije bila ljepša! Čini se i da sad miriše… Moraš biti opušten da mirišeš. Tako piše u pčelarskom udžbeniku, naglašeno je da samo opušteno cvijeće miriše.” Ima nešto u mirnom i zahvalnom srcu što je veoma privlačno. Na kraju krajeva, ne tražimo li svi mir i zadovoljstvo iz kojeg proizlazi zahvalnost?
Marija Piskulić – Žena vrsna
Foto: Thomas Curryer – Unsplash
Pročitajte još priča za velike na linku.
