Moj, ljudski plan za taj tjedan bilo je jedrenje oko udaljenog Jadranskog otoka. Sve je bilo dogovoreno, spremno, no naš se duhoviti Stvoritelj našalio i dao mi malu bolest, dovoljno da ne mogu ići na daleko more i pučinu. U redu, rekoh, valjda me poziva na nešto Njemu važnije… odlazak u glavni grad na bitni sastanak? Sve smo brzo pripremili, sutradan ujutro trebali krenuti… ali Gospodin me niti tamo nije slao.
„Glas mu reče: »Iziđi i stani u gori pred Jahvom. Evo Jahve upravo prolazi.« Pred Jahvom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Jahve nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Jahve nije bio u potresu; a poslije potresa bio je oganj, ali Jahve nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora. Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem, iziđe i stade na ulazu u pećinu.“
1 Kr 19,11-13
Smrt mog teško bolesnog oca promijenila je i ovaj moj ljudski plan. Stvoritelj me poslao da ostanem uz njega zadnje dane njegova zemaljskog života. Bio je u njegovom zadnjem ovozemaljskom dahu, jedva čujnom. Dahu za koji nisam mogao razaznati znači li samo smirujući uzdah ili rastanak do ponovnog susreta u Nebu.
Dok su ga moje ruke grlile, ruke koje su ga primile bile su Gospodinove
Večer ranije na koljenima pred Presvetim, raskajan u molitvi, zahvali i otpuštanju svega što sam mu ikada zamjerao, pribrajajući njegovu patnju Kristovoj patnji za zdravlje bolesnih, dođe mi riječ, nemir neki, neizmjerna čežnja da je vrijeme, da je kucnuo čas pozvati svećenika da dadne ocu sakrament bolesničkog pomazanja…
Dobro, promislih, kako god bude volja Božja, na oporavak tijela ili putujućoj duši na spas. I tako ujutro pomazan i posvećen sakramentom bolesničkog pomazanja, on se u Duhu, jer svojim nemoćnim skvrčenim rukama izmučenim dugogodišnjom patnjom nije mogao, prekrižio i stavio pod zaštitu Oca, Sina i Duha Svetoga. Da s večeri posljednji put sklopi umorne oči i izdahne na rukama sina. Ruke koje grle.
Pogledaj svoje ruke, ti koji još hodaš kroz ovozemaljski život. Sjetiš li ih se, zahvališ li na njima? Grabiš li njima što ti se nađe nadohvat ili nesebično razdaješ? Pozdravljaš li njima ili odmahuješ u srdžbi? Jesi li ih svjestan dok vrijedno ili pak preko volje radiš svakodnevne poslove, dok se kupaš, dok voziš automobil, dok se smiješ ili plačeš? Dok se gostiš ili postiš…blagoslivljaš li s njima ili proklinješ? Grliš li njima ili odguruješ?
Naše je tijelo samo raspadljivo odijelo
Otac mi je dao cijelo bogatstvo: gledao sam ga i učio kako strpljivo podnositi dugotrajnu tešku muku tjelesne nemoći i kako zbog toga ne optuživati ikoga, nego s poniznom zahvalnošću stvorenja prihvaćati svaki novi dan kao neprocjenjivi dar.
Kao što nam je dr. Tomislav Ivančić govorio: „Otvorimo oči da vidimo djela Božja, uši da čujemo Riječ, raširimo ruke da budemo pravi udovi proslavljenog tijela Kristova jer je ovozemaljsko naše tijelo samo raspadljivo odijelo koje besmrtna duša u trenutku začeća oblači, a u trenutku umiranja svlači i oslobađa se okova da bi zadobilo život vječni.“
Ovo je istina: Bog čovjeku, od Adama do danas, udahnjuje duhovnu dušu u mrtvo tijelo – prah zemaljski i čini čovjeka živom dušom. Čovjek je od Stvoritelja željen, začet, satkan u majčinoj utrobi, rođen, vječan na sliku i priliku samog Stvoritelja!
Ljubav nas grli svojom tihom rječitošću – bezbrojnim svakodnevnim susretima s ljudima. Ne zaboravimo blagosloviti svaki njihov osmijeh, riječ, blagi dodir i tugu. Ne zaboravimo dozvati ih i u snove jer dolazi vrijeme kad ćemo ih jedino tamo moći susretati. Sve dok se i sami ne vratimo u zajedništvo s Njim, tamo odakle smo nekoć ovdje došli.
Krešimir Stjepan Pećar – Žena vrsna
Foto: Pixabay
