I.
Šetamo u mislima
Misli udišemo u zraku
Misli složene u tvrdnje
Tvrdnje pretvrde
Da se sažvaču
Vlaga, hladnoća
Urezuju se kroz
Korake po pločniku
Uskoro sam u sobi
Toplina je dar
Teške riječi, podsmijeh
Urezuju se kroz
Ime
Bar tako čujem
Takva shema je u điru
I to svakodnevno
Uskoro sam doma
Toplina je dar
II.
U mom gradu nitko ne stigne izraziti svoju misao. Prvotnu rečenicu ili par njih stigne, ali misao do kraja ne. Moj grad je pun skakavaca. Možeš započeti, kao da si nekakav umjetnik… Možeš započeti, recimo, olovkom i napraviti jedan lijepi crno bijeli uradak. Osim, ako si u mom gradu. Tamo, ako započneš takvo što, reći će ti da crtež plavokose djevojke ne može biti crno-bijel jer između ostalog boja njezine kose nije ni crna ni bijela. A njene oči, pa sasvim sigurno ni njene oči nisu ni crne ni bijele. Ne zanimaju ih tvoji motivi, početne ideje, objašnjenja. Ah, kad ih čuješ… Nekako se skvrčiš. To je početak transformacije u skakavca. Zgužvaš svoj papir i ideš tražiti jedan drugi koš jer onaj prvi što ti je zapeo za oko… Već je pretrpan. I bilo bi to sve možda sasvim prihvatljivo da te ne krenu emocije potpaljivat jer ima nešto krivo u tome što si bio tako rano prekinut u radu, što si tako prekinut u radu. Nekako te vuklo da crtaš, sad te nekako, nešto boli. Nisi ni stigao reći zašto si htio nacrtati plavokosu djevojku ni bi li taj crtež uopće ostao crno bijel kad bi ga dovršio.
Šetaš po pločniku i sretneš nekog poznatog. Sve ti se čini kao da govori maglovitije nego prije. Nemaš vremena da ga saslušaš, nemaš vremena da pošteno razgovaraš. Nešto odbrusiš i odjuriš. Jao, nije ti ni jasno otkud ideja da nešto mora ići dalje od početka. Na kraju krajeva, u ovom gradu crteže bacaju u koš.
Uskoro si doma i sve ti se čini da je jednako hladno kao i vani, a baš bi volio kad bi mogao dobiti toplinu na dar. Onu autentičnu jer ipak je zima. Zimu treba shvaćati ozbiljno.
Marija Piskulić – Žena vrsna
Foto: Pexels
