Prije nekoliko godina pročitala sam zanimljivu anegdotu prema kojoj je jedan dječak od svoje majke vrlo rano naučio da je u životu najvažnije biti sretan. Kada su u školi razgovarali o tome što bi tko htio biti kada odraste, druga su djeca davala uobičajene odgovore: vatrogasac, liječnik, učiteljica, frizerka… On je odgovorio da, kada odraste, želi biti sretan. Učiteljica se nasmijala i rekla mu da nije dobro razumio pitanje. On joj je uzvratio da ona ne razumije život.
Ne znam kako je ova anegdota završila, prilično sam sigurna da bi od odraslih ovaj dječak dobio gromoglasni aplauz. Zaista, još nisam srela čovjeka koji ne bi htio biti sretan. Zapravo, susrela sam puno ljudi koji žele biti sretni pod svaku cijenu. Stalno nižu uspjehe, uzbuđenja i iznenađenja ne bi li postigli onih nekoliko slatkih trenutaka sreće. Trude se, rade i grade sve što im je potrebno za sreću. A onda se u njihova nastojanja ušuljaju događaji koji buše sapunaste balončiće sreće. Ružno vrijeme. Nerazumijevanje. Bolest. Smrt.
Ako nam je sreća najviša vrijednost i najvažniji cilj bez kojeg smatramo svoj život promašenim – bojim se da smo sami sebe odmah na početku osudili na poraz. Kao kršćani, trebali bismo poznavati nešto bolje.
Prepustimo sreću onima koji nisu upoznali radost Duha Svetoga
Problem sa srećom je što ona isključuje patnju. Isključuje sve što u nama budi neugodne emocije poput tuge ili srdžbe. Ne sama sreća kao emocija, već postavljanje emocije sreće kao imperativa i životnog cilja. Dakako, u puno životnih situacija možemo odabrati prepoznati ono lijepo i time si održati osjećaj sreće. Na primjer, sada kada dolazi jesen i bliži se vrijeme koje je manje bezbrižno od ljeta, možemo se usmjeriti na ono što nas u jeseni veseli – topli džemperi, šareno lišće, ugoda tople dekice – a manje gledati na kišu i sivilo koji nam tu sreću umanjuju. To je svakako korisna životna vještina.
Ipak, postoje situacije u kojima nam to nije dovoljno. Situacije koje nisu pod našom kontrolom, a zahtijevaju naše prihvaćanje. Teške situacije prepune neugodnih emocija. Situacije natopljene boli. Patnjom.
Ako nam je sreća cilj, takve će se situacije činiti bezizlaznima. Ako nam je cilj Kraljevstvo i vječni život u savršenom jedinstvu s Ocem, Sinom i Duhom Svetim, sreća je samo bonus. Ako smo Kristovi, u našim se životima očituju plodovi Duha Svetoga kojega smo primili po sakramentima – krštenju i potvrdi. Tako se u našem životu očituje i radost, plod Duha Svetoga koji nas nosi i usred tragedije.
Radost je moguća zbog povjerenja u ljubav Boga Oca koji svoju djecu daruje samo dobrim darovima
Ako Bog dopusti bolest ili smrt, možda nam se čini da to nisu dobri darovi. Ali to je upravo stoga što smo uvjereni da je dobro samo ono što nam donosi ugodu i sreću. Zapravo, dobro je ono što će nam donijeti Kraljevstvo. Dobro je ono što obrezuje naše srce. Dobro je ono što usklađuje našu volju s voljom Očevom. Dobro je sve ono što nas podsjeća da je naš cilj Nebo i jedino mjerilo po kojemu bismo trebali oblikovati svoj život, jedino čemu trebamo težiti i jedino što trebamo tražiti je upravo to – Kraljevstvo.
Tada će sve imati smisla. Možda ne odmah, ali s vremenom. Svaka će teškoća i patnja dobiti smisao, a svaka suza biti otrta s lica onda kada napokon dospiješ tamo gdje si zamišljen i željen oduvijek, ali ti je dana mogućnost da odabereš želiš li zaista tamo i prebivati – u krilu Oče
Lea Potočar – Žena vrsna
Foto: i love simple beyond – Pexels
