Vina nemaju
Marija (brižno): „Vina nemaju.“
Isus: „Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!“
Marija (mirno, poslužiteljima stola): „Što god vam rekne, učinite!“
Mama zna sve
Uvijek me nasmije, ali i nagna na duboko promišljanje ovaj prethodni kratki dijalog iz evanđelja (usp. Iv 2,3-5). Ta sjajna žena – majka Božja, majka Crkve i majka naša – Marija, uopće se ne uzrujava što se Sin ispočetka protivi. Ona ZNA da će On naposljetku učiniti što ga je tražila. Ah, ta svevremenska majčinska ljubav koja proniče namisli srdaca sinova i kćeri…
Na kraju svog životnog puta i javnog djelovanja, nakon mesijanskog ulaska u Jeruzalem, Isus govori i prispodobu o dva vinogradareva sina (usp. Mt 21,28-32). Na očev poziv da odu na posao u vinograd, prvi sin kaže „hoću“, ali ne ode, a drugi sin kaže „neću“ pa se kasnije predomisli, ode i izvrši volju roditeljevu. Vjerujem da se Isus još dobro sjećao i rečenih događaja sa svadbe u Kani…
Dobro je imati na umu da su ove Bogorodičine riječi, njezine posljednje riječi zapisane u evanđeljima. To je njezina oporuka upućena nama, cijelom rodu ljudskome: „Što god vam rekne, učinite!“ Kao majka, ona ne buči i ne lamentira, nego nas strpljivo i vrlo jasno poučava. Majčinska pedagogija ljubavi prema svojoj malenoj dječici.
Evo ti majke
Kao nesređeni mladić, student koji je svoju prvu kršćansku poduku i ne sluteći dobio u grupi protestantskih prijatelja, duge sam godine iz neznanja, ili pak zbog podsvjesne protestantske navike koju sam usvojio, nekako bio odveć mlak i suzdržan prema Majci Mariji. Nije da braća protestanti ne vole Mariju ili ne priznaju zasluge Isusove majke koja je Božjoj volji kod Navještenja rekla: „DA“ za spasenje svijeta i čovjeka (usprkos tome što je znala da može izgubiti ne samo sigurnost roditeljskog doma, nego i sam život zbog te odluke), ali su alergični na stoljetna masovna katolička hodočašćenja u Marijanska svetišta i otvoreno (katkada i pretjerano?) izražavanje pobožnosti prema Bogorodici.
Nije da u njihovoj „Sola scriptura“ predostrožnosti prema ovom dijelu katoličke tradicije nema i nešto istine: da se neki dobronamjerni, ali nedovoljno poučeni vjernici možda više mole Majci nego Sinu (slično kao i ona antologijska iskrena molitva jednog, u vjeri zalutalog, vjernika: „Isuse, moli svetog Antu da mi pronađe ključ…“), da možda u propovijedi nekog, atmosferom ponesenog svećenika, ima i koje zrnce teološke nedorečenosti, pretjerivanja i mitologiziranja, da se molitva krunice ponekad samo brblja dok su misli „tko zna gdje“, a ne da se duboko razmatra Isusov život kroz nju…
Marija ima s razlogom svu ljubav katoličkog puka zbog svog nepomućenog primjera čistoće, poniznosti pred Vječnim, postojanosti pod križem gledajući u smrtnoj muci trpećeg sina, ali i beskrajne vjere i povjerenja u Gospodina. Jer sjetimo se zadnje Isusove riječi upućene svojoj majci i voljenom učeniku Ivanu, zapisane u evanđeljima neposredno pred Njegovu smrt na križu:
Uz križ Isusov stajahu majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina i Marija Magdalena. Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika koga je ljubio, reče majci: „Ženo, evo ti sina!“ Zatim reče učeniku: „Evo ti majke!“ I od toga časa uze je učenik k sebi.
(Iv 19,25-27)
Oh, kako On to govori ljubljenom učeniku, apostolu Ivanu… tako i svima nama. „Evo ti majke!“ Pa ako Ivanu, kako ne i meni, tebi…cijelom ljudskom rodu?
Ljepota je u oku promatrača
Prva je poruka Marijine vjere u njezinom životu – potpuna poslušnost Božjim planovima – koju nam svakodnevno posreduje: „Evo službenice Gospodnje! Neka mi bude po Tvojoj riječi.“
Bili pobornici ili protivnici mnogih marijanskih pobožnosti, siguran sam u jedno: Marija jest najizvrsnija i najuzvišenija predstavnica ljudskog roda koja je hodala ovom zemljom. Jedina koja je dostojna bila začeti, nositi i roditi Prvorođenca. Pa ako je tako, umjesto umnog nadmudrivanja jednodušno možemo lako zaključiti da nas Majka zauvijek potiče da rastemo u djetinjoj ljubavi prema Ocu, nasljedujući njezine vrline.
Mati duše probodene, ruku sklopljenih u jecaju, kao sabrani šumor molitve u krošnjama posvećene šume. Lomi me uzburkana snaga životnih nevera, krik galeba nad uzburkanim morem, tjeskobna suza težaka… Ali Mati mila, dok te promatram, izlazi sunce u nježnom pianu Neba razlivenom nad širokom pučinom. Mati dobra, iako grešnik i stranac, posinak sam tvoga milosrdnog zagovora kod Boga. Mati blaga. Svjetiljka mojoj tami.
Sveti Ignacije Lojolski nas upućuje na razgovor s Gospom kao posrednicom pred božanskim osobama (s Marijom do Isusa). Sveti Josemaria Escriva kaže da: „…Ako Mariju tražiš, nužno pronalaziš Isusa…“ Otac Ignacio Larranga, kapucin, govori da Marija porađa Krista u svojim ljudskim sinovima…Vjerujem da nema svetca i svetice koji ne bi ljubili Mariju – Bogorodicu – i koji ne bi posvjedočili ovu izuzetnu prožetost Božanskog i zemaljskog u njoj.
Stoga joj, ako se možda osjećamo nemoćni i nedostojni pristupiti Bogu opterećeni životnim brigama, pružimo ruku da nas ona odvede Sinu – Kralju kraljeva! Mislim si ponekad, pa koga će Isus prije poslušati? Nas grešne, ohole, škrte, bludne, zavidne, neumjerene, srdite, lijene… ili Onu predivnu s početka ove priče, koju jednostavno ne može odbiti?
Krešimir Stjepan Pećar – Žena vrsna
Foto: Catchopic
