Slušajući ponekad planove i želje svog supruga za našu budućnost uviđala sam kako je moje srce bojažljivo i skriveno pred pogledom u budućnost.
Njegovi planovi i njegova maštanja za našu starost ili ponovljenu mladost bili su ispunjeni pozitivnim tonom, nadom i vjerom da je to moguće. „Kad djeca budu velika i kad budu ostvarivala svoje živote i svoje planove, tko nam brani da prodamo sve i odemo živjeti u toplije krajeve. Da smo kao na početku braka veseli i opet bezbrižni“.
Sanjivo – pomislim. Ali s kolikim žarom mu pogled blista kad moj nadasve realan i skroman u riječima suprug priča o budućnosti. Naš bračni život nas je oboje podjednako susreo s neplaniranim situacijama, s velikim i malim križevima. Mene su naučili da plaho gledam na sutra, a njegov govor odražava nadu i cilj u koji vjeruje.
A odakle moje sumorne misli, nedostatak živosti i radosti za budućnost?
Prošlost mi je kao pijesak u rukama – istina, ali zašto pijesak budućnosti ispuštam dok ga još nisam ni uhvatila.
Pogled prema budućnosti ispunja me strahom
Potaknule su me na razmišljanje i riječi sv. Faustine kad u svom Dnevniku piše „pogled u budućnost ispunja me strahom. Ipak zašto trebam uranjati u budućnost?“
No, ona realno gleda u budući čas ne zanemarujući trenutni. Svjesna da živi „ovdje i sad“ ne bježi od budućnosti niti se vraća prošlim nadanjima. Piše: „vrijeme koje proteče nije u mojoj moći da bi mijenjalo, popravljalo, dodavalo. To ne ostvariše ni mudraci niti proroci. Bogu pripada što je prošlost u se progurala.“ Nadalje u svom dnevniku sv. Faustina piše „o času, posve mi pripadaš.“ I pogledavši moj sadašnji trenutak shvatim da nije moj nego sam ga predala strahu. Svjesna koliko je taj strah duboko u duši mi ispleo mrežu, sama ga ne mogu čupati poput korova, ozlijedilo bi to moj duh. Pa poput sv. Faustine kad je napisala „U pouzdanju u Tvoje milosrđe idem životom kao malo dijete…“, pustit ću Gospodina da uđe u moj čas „ovdje i sad“. Jer potražiti sigurnost u Njemu nije lažan osjećaj. Nije nepotpun i sigurno nije nesiguran. On je isti jučer, danas i sutra. On je vlasnik svakog časa bez obzira kome ja taj čas poklonila. On liječi rane iz prošlosti, dijeli blagoslove danas i sutra zbog jučerašnje vjernosti. On prašta jučer i sutra. Oprašta danas.
Moj bojažljiv pogled prema budućnosti zrcalni je odraz strahova koje imam danas. Ne znam što budućnost nosi, ali strah koji oduzima radovanje životu nije od Gospodina.
Zovem Gospodina u svaki događaj
Zovem Gospodina da uđe u svaki događaj koji je moje srce učinio strašljivim pred sutrašnjicom. Zovem Ga u razočaranja, u oskudicu, u nepovjerenje i nemogućnost oslanjanja na druge ljude, u zlo u meni i zlo u drugima. Zovem Ga u trenutak kad je bolest i smrt iznenada pokucala na vrata moje obitelji. Na nemogućnost kontroliranja svog života. Zovem Ga u raskinuta prijateljstva, u osamljenost, kad ne ljubim druge i kad sama nisam ljubljena.
Zovem Ga u svoje majčinstvo i svoje supružništvo. Ponajviše zovem Ga u svoju grešnost i nepovjerenje u planiranju budućnosti. Da Mu predam svoje planove i kažem: radujem se Bože svemu iz Tvoje ruke. Da se radujem planovima svog supruga, da shvatim da smijemo i možemo maštati. Da to razveseljuje sadašnji trenutak i daje mu širinu budućeg horizonta.
Stoga, koliko god bila budućnost nepredvidljiva strah od nje treba da se topi pred pouzdanjem u Gospodina. On čuje, On vidi, zna i ispunja čežnje našeg srca. Držeći se Krista moj pogled treba biti usmjeren prema Njegovoj volji koja ne krade niti otima, ne plijeni niti uzima. Darežljiv je i dobar Gospodin i u budućem križu i u budućem blagoslovu.
Ruža Đurić – Žena vrsna
Foto: Žena vrsna
