Po naravi su glupi svi ljudi koji ne upoznaše Boga, oni koji iz vidljivih ljepotâ ne mogu spoznati onoga koji jest – nisu kadri prepoznati umjetnika po djelima njegovim… živeći među djelima njegovim, nastoje ih shvatiti, a zavodi ih samo naličje stvari jer vide toliko ljepote.
(Mudr 13,1.7)
Sv. Bernard putovao je sa siromašnim, neobrazovanim seljakom koji je primijetio da redovnik drži oči usmjerene prema podu. Kada je seljak pitao zašto svetac ne gleda ljepote krajolika, Bernard je objasnio da je htio izbjeći rastresenost dok moli.
Ponekad nismo kadri niti prepoznati rastresenost
Seljak mu je odgovorio hvaleći se: „Ja nikad nisam rastresen dok molim.“ Bernard je odgovorio: „Ne vjerujem to. Napravimo pogodbu. Ako možeš izmoliti Oče naš bez rastresenosti, dat ću ti ovu mazgu na kojoj jašem. Ali ako ne uspiješ, moraš poći sa mnom i postati redovnik.“ Seljak se složio i počeo moliti s pouzdanjem: „Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje…“ A onda, nakon što je zastao na kratko, upitao je sv. Bernarda: „Hoću li dobiti sedlo i uzde?“
Gotovo svatko je doživio rastresenost tijekom molitve na neki način, kao što je sv. Bernard uspio dokazati seljaku (čovjek je završio u samostanu s njim). Povremeno čujemo o nekome tko je toliko duboko u molitvi da ništa ne može odvratiti njegovu pozornost od Boga. Puno je češće, doduše, iskustvo sv. Margarete Marije Alacoque, redovnice iz 17. st. koja je imala poteškoća u meditiranju na način na koji se to očekuje od redovnica.
Sv. Franjo Asiški znao je kako pobijediti rastresenost, a sv. Bernard je imao zanimljivu viziju
Provjerena metoda kojom možete otkloniti rastresenost – i ona koju nam je najlakše primijeniti – je ona koju je koristio sv. Franjo Asiški. Kada god je ulazio u crkvu na misu ili da bi molio, rekao bi: „Svjetovne i nepotrebne misli, ostanite ovdje pred vratima dok se ne vratim.“ Tada bi ušao unutra i molio s potpunim predanjem.
Sv. Bernard, koji je pokušavao izbjeći rastresenosti očiju dok je molio, jednom je imao viziju u kojoj je vidio anđela u raju koji piše u knjigu Časoslova kojeg su molila njegova braća redovnici. Neke riječi bile su napisane u zlatu i Bernardu je bilo dano shvatiti da ove riječi predstavljaju savršen zanos kojim su izrečene. Druge su bile napisane u srebru, predstavljajući čiste nakane onoga koji moli, čak i ako je bio rastresen. Druge riječi bile su napisane tintom, označavajući lijenost koja ih je pratila.
Bilo je i nekih riječi napisanih u vodi koje u knjizi gotovo nisu ostavile traga; ove molitve su bile prikazane u duhu mlakosti i u odsutnosti bilo kakve pobožnosti. Na kraju, sv. Bernard je vidio da neke riječi nisu uopće zapisane; umjesto toga, došle su mu riječi iz Pisma:
„Jer mi narod ovaj samo ustima pristupa i samo me usnama časti, a srce mu je daleko od mene.“
(Iz 29,13)
Iz tog razloga franjevački je svećenik blaženi Thomas Cori inzistirao da se Časoslov moli polako i pobožno jer kao što je rekao: „Ako srce ne moli, jezik uzalud radi.“
Potrebno je moliti gorljivo
Isus je naučio svoje učenike važnosti iskrene molitve; uistinu, ponudio je molitvu Oče naš kao model takve molitve (Mt 6,9-13). Moramo naglasiti kvalitetu nad kvantitetom; nekoliko minuta iskrene molitve puno je ugodnije Bogu, a nama duhovno vrjednije od nekoliko sati površne molitve. Kada je netko pitao bl. Jordana od Saxonya koji je najbolji način molitve, on je rekao: „Način na koji možeš najgorljivije moliti.“
Gorljiva je molitva istinski usredotočena na Boga. Ponekad, doduše, unatoč našim najboljim namjerama, rastresenosti dođu i čini se da naši napori da vratimo pozornost na Boga samo čine stvari gorima.
Mističarka iz 20. st., koja je voljela razgovore s Isusom, spomenula Mu je ove poteškoće. Gospodin joj je rekao da se rastresenost u molitvi može usporediti sa psom koji prati svoga vlasnika u šetnju šumom. Pas trči naprijed, njuška i istražuje, vraća se na kratko svom vlasniku, opet trči, kratko se vraća kao da želi provjeriti svog vlasnika i onda opet trči naprijed. Isus je objasnio da se na isti način, kada vidimo da nam se misli udaljuju od Gospodara tijekom molitve, trebamo nježno vratiti, bez osjećaja krivnje ili straha i koliko god često je potrebno.
Pozvani smo ustrajati u borbi i pobijediti rastresenost – svaki put kad se ona javi
Biti jednodušan povećava vrijednost naše molitve u Božjim očima; sv. Edmund nam govori: „Bolje je izmoliti jedan Oče naš gorljivo i pobožno nego tisuću bez pobožnosti i s puno rastresenosti.“ Zapravo, sv. Toma Akvinski nas upozorava: „Namjerno dozvoliti umu da luta tijekom molitve je grešno i otežava da molitva donese plodove.“ Ako damo sve od sebe da ostanemo usredotočeni na našu molitvu, nećemo samo udovoljiti Bogu, već ćemo učiniti veliki duhovni napredak. Po sv. Ljudevitu Montfortskom: „Onaj koji se s vjerom bori čak i s malim rastresenostima, kada izgovori i najmanju molitvu, bit će vjeran i u velikim stvarima.“
Kako bismo ovo postigli, za početak trebamo slijediti ove jednostavne savjete sv. Terezije Avilske: „Nikad se ne obraćaj Bogu dok misliš o nečemu drugomu.“ Bog je vrijedan naše potpune pozornosti. Vrijedno je divljenja kada molimo dok radimo ili dok vozimo ili dok činimo neke druge stvari – dokle god je Gospodinova prisutnost u središtu našeg doživljaja, a ne usputna.“
Za vrijeme koje smo posebno odvojili za molitvu, sv. Petar Julijan Eymard predlaže: „Budi naravan prilikom meditacije. Iskoristi svoju zalihu pobožnosti i ljubavi prije nego što pribjegneš knjigama. Sjeti se da naš dobri Učitelj više voli siromaštvo našeg srca od uzvišenijih misli posuđenih od drugih. Možeš biti siguran da naš Gospodin želi naše srce, a ne od onog drugog.”
Sveta Mala Terezija nudi nam rješenje za situacije kad nam drugi odvlače pažnju od molitve
Postoji vrijeme kada je druga osoba naša rastresenost – netko u crkvi zbog čijeg nam je nemira ili nečega što čini teško moliti. Sv. Mala Terezija pisala je o takvom iskustvu u svojoj autobiografiji Povijest jedne duše:
„Dugo sam vremena kod večernjeg razmatranja imala mjesto ispred jedne sestre koja se nije mogla prestati vrpoljiti; ako to nije radila s krunicom, radila je s Bog zna čime drugim. Možda to nitko nije primjećivao; ja imam vrlo osjetljivo uho. Ne mogu vam iskazati koliko me to smetalo. Htjela sam se okrenuti i pogledati je kako bi prestala, ali u dnu srca osjećala sam da prije svega više vrijedi podnositi to za ljubav Bogu, ali i zato da ne povrijedim njezine osjećaje. Pokušala sam pronaći način da se nosim s tim mirno i radosno, bar u dubini moga srca; onda sam čak pokušala zavoljeti tu neugodnu malu buku. Bilo ju je nemoguće ne čuti pa sam svu svoju pozornost usmjerila na pozorno slušanje kao da je to nekakav veličanstveni koncert i ostatak vremena sam provela prikazujući to Isusu. To svakako nije bila molitva tišine!“
Ova je poučna priča ona s kojom se većina nas može poistovjetiti i predlaže rješenje našim osobnim poteškoćama: učiniti rastresenosti dijelom naše molitve. Kao što je sv. Mala Terezija izjavila: „Imam mnogo stvari koje me ometaju, ali dokle god sam ih svjesna, ja molim za te ljude koji mi, kada mislim o njima, odvlače pozornost. Na ovaj način oni imaju korist od moje rastresenosti.“ Ovaj jednostavan pristup možemo lako slijediti; samo trebamo ući u naviku svjesnog pripajanja svake misli koja nam dođe u molitvi u naš razgovor s Bogom.
Molitva ne mora biti samo o „svetim“ i „duhovnim“ stvarima: Isus želi da s njim dijelimo naše živote, uključujući naše radosti i ono što nas zanima, naše planove i zabrinutosti, naše brige i osjećaje. Razgovarati s njim na vrlo ljubak i ugodan način, kao što bi to činili s bilo kojim drugim prijateljem ili onim koga volimo, može biti pomoćno sredstvo u prevladavanju rastresenosti.
Smjernice za daljnje razmatranje i djelovanje
„Krenuti u lov na rastresenost značilo bi upasti u njenu zamku, dok je dovoljno vratiti se svome srcu: rastresenost nam otkriva uza što smo priljubljeni, a to ponizno spoznanje pred Gospodinom treba da nanovo probudi našu veću ljubav prema Njemu, prinoseći mu odlučno svoje srce da ga očisti. Borba se vodi tu: u izboru Gospodara kojemu valja služiti.“ – KKC 2729
„Čovjek je doista ključan za borbu protiv svojih misli ako se maknu velovi s njegovih misli i prekriju njegov intelekt, omogućujući mu da bez poteškoća skrene pogled prema Bogu i izbjegne slijeđenje volje svojih lutajućih misli.“ – Sv. Amon
Evo što možeš pokušati:
- Terezija Avilska predlaže da na početku molitve zatvorimo oči „kako bismo jače otvorili oči duše“ i na taj način smanjili rastresenost.
- Neki od vrijednih savjeta o molitvi dolaze nam od Sv. Pavla od Križa: „Kada želiš moliti, nema veze možeš li meditirati. Učini mala djela ljubavi prema Bogu, ali nježno, bez požurivanja samoga sebe.“
- Pavao također kaže: „Što se tiče rastresenosti i napasti koje mogu doći tijekom molitve, ne moraš se nimalo uznemiravati. Potpuno se povuci u gornji dio svoga duha kako bi se povezao s Bogom u duhu i istini. Smij se na buku koju neprijatelj čini izvana. On ne može ući.“
o. Joshep M. Esper – Catholic Exchange
Prevela: Katarina Zarinkijević
Foto: Charlz Gutiérrez De Piñeres – Unsplash
