U svojoj knjizi pod nazivom „The Walls Are Talking“ poznata zagovornica života, Abby Johnson, zapisala je svjedočanstva bivših zaposlenika klinike za pobačaje iz prve ruke. Svaki od njih progovara o događajima koji su im se urezali u pamćenje. Jedna od tih priča je o Angie, mladoj ženi koja je pobacila devet puta.
Anonimna pripovjedačica ovog poglavlja objašnjava kako su žene koje su opetovano dolazile izvršiti pobačaj zaposlenici nazivali „čestim putnicama“. Iako su zaposlenici promovirali i obavljali pobačaje, ipak su s određenom osudom gledali na žene koje su u kliniku dolazile i po nekoliko puta. Jedna od zaposlenica prisjeća se žene koja je po deveti put došla provesti pobačaj i svoje nevjerice da je ona opet tu. Htjela je i sama da ta žena osjeti barem neki oblik kajanja, da pokaže barem trunku zdravorazumskog srama.
Htjela je i sama pogledati taj „komad tkiva“
Međutim, ta žena imenom Angie nije pokazivala nimalo krivnje ili uznemirenosti prilikom dolaska u kliniku za pobačaje. Smijala se kada je došla prvi put, smijala se i kada je došla deveti put. Njezino ponašanje su opisali kao priliku da izvede svoju vlastitu komediju. Šalila se na račun svoga zdravstvenog kartona, a zatim se pravila važna pred djevojkama u čekaonici govoreći da sve to skupa nije ništa posebno. „Napravila sam to osam puta i uopće ne žalim.“, rekla je. Iako je bila simpatična zaposlenicima, njezina lakomislenost ih je zapanjila.
Pripovjedačica se prisjeća mnogih žena koje je tješila jer su prolazile kroz proceduru sa strepnjom i u plaču. Neke druge su čvrsto držale Bibliju na svojim grudima i molile za oprost čak i prije nego bi doktor započeo pobačaj. Ostale bi, pak, legle na stol poput mrtvoga tijela ne reagirajući tijekom cijelog procesa. Nisu uopće bile prisutne duhom. Međutim, Angie se nikada nije ni pokušala opravdati, a bilo kakav razgovor o kontracepciji koju koristi bi pristojno odbila i odmahnula rukom.
Međutim, nešto se dogodilo. Angie je zasigurno već prije čula naučene govore zagovaratelja pobačaja o tome kako se radi samo o odstranjivanju nakupina stanica, komada tkiva ili nerazvijene mase. No, nakon devetog abortusa htjela je i sama pogledati taj „komad tkiva“. S 13 tjedana njezino je dijete bilo potpuno oblikovano. Zaposlenica koja prepričava ovaj događaj sjetila se da je razmišljala hoće li nabacati dijelove tako da ne budu prepoznatljivi ili će ih spojiti kao i obično kada provjeravaju da je sve na broju. Budući da nije postojalo pravilo oko toga, odlučila je spojiti dijelove.
Nije se htjela rastati od svog unakaženog djeteta
Angiena reakcija bila je neočekivana. Zahvalila je uz osmijeh, međutim, kada je pogledala u posudu, oštro je uzdahnula i po prvi je put potpuno ušutjela. Njezino je tijelo obuzela jeza. Kada je htjela dodirnuti tijelo, zaposlenica je povukla posudu, no ona ju je zaustavila. Zurila je u sadržaj posude i pala na koljena. Djevojke u čekaonici su shvatile da se nešto događa i postalo je neugodno.
Shvaćajući što je učinila, zaposlenica je pokušala odnijeti posudu s krvavim ostacima, ali žena ju je čvrsto držala i nije dopuštala da je iščupa iz njezine ruke. Jedva čujnim glasom je rekla da je to bilo njezino dijete. Odjednom je naišla bujica riječi iz njezinih usta, a bivala je sve glasnija. Jecajući je žalila za tim što je učinila, a neke su djevojke u čekaonici počele plakati zajedno s njom. Neke su lice prekrile rukama, a druge su pognule glavu u naslonjač.
U konačnici su zaposlenici uspjeli oteti posudu, a Angie je postala histerična. Pokušali su je smiriti, no ubrzo je postalo očito da u tome neće uspjeti. Nisu je mogli ni podignuti s poda te su odlučili odvući je u kupaonicu. Otamo se barem neće čuti njezini jecaji. Bio je pravi spektakl gledati je kako urla i mlatara rukama i nogama. Ova je zaposlenica predložila da je umiju hladnom vodom, no njezin se plač i dalje čuo kroz vrata.
Angie se nije htjela rastati od svog unakaženog djeteta. Preklinjala je zaposlenike da ponese mrtvo dijete sa sobom kući. Međutim, oni su je odbili. Otišli su pripremiti papirologiju i pronašli Angien kontakt u slučaju hitne situacije. Na poziv se javio njezin tadašnji dečko koji je ubrzo stigao u kliniku. Trebalo mu je 45 minuta da nagovori Angie da iziđe iz kupaonice. Oboje su napustili kliniku u suzama.
Istina – najveći neprijatelj pobačaja
Angie više nikada nije došla u kliniku. Ne zna se što se dalje dogodilo, a možemo se jedino nadati da je pronašla put oporavka.
Otada je klinika uvela pravilo da nikada ne pokazuju ženama pobačene bebe. Kad bi se dogodila još koja scena kao s Angie, to bi naštetilo klinici u svakom smislu. Da bi klinika nastavila neometano, brzo i profitabilno djelovanje, zabranili su svim ženama da vide svoje pobačene bebe.
Zaposlenica koja je Angie pokazala pobačenu bebu ubrzo je napustila posao u klinici. Nije objasnila zašto, no Angiena je agonija neupitno na nju djelovala. Koliko žena dođe u kliniku za pobačaje ne znajući stupanj razvoja svoga djeteta? Koliko pacijenata ne zna da se od njihove djece čupa ud po ud i zatim baca u smeće ili se prodaju po dijelovima? Toga su dana svi zaposlenici otkrili da je istina najveći neprijatelj pobačaja. Podsjetili su se koliko je važno zatajiti činjenice od ranjivih žena ako žele provesti pobačaj do kraja. To je bio jedini način da na njima zarade.
Sarah Terzo – Live Action
Prevela i prilagodila: LR
Foto: Pixabay
