Zvuk EKG aparata razderao je mučnu tišinu. Dugo i glasno pištanje i ravna crta na ekranu. Gotovo je. Iz majke zagrmi neljudski krik i ona pade na koljena. Nakon toga ne pusti više ni suze, niti joj tko više ču jecaja. Ostade na podu slomljena, gledajući svoje dijete, krhko, malo, s bezbroj cjevčica i bez kose. Sada i bez života. U srcu osjeti prazninu za kakvu nije znala da postoji.
„Kako je moguće osjećati prazninu ako je praznina ništa, ako je ona nešto čega nema? Kako onda ovako peče u grudima?“ pomislila je.
Pred gradom
Kroz gustu i sivu maglu sve jasnije i jasnije su se nazirale dvije figure. Pred samim gradskim zidinama potpuno izroniše iz nje. Velik i snažan anđeo držao je u naručju ispaćeno dijete. Nosio ga je s lakoćom, onako kako majka drži dojenče dok pokušava skuhati ručak.
Zaustaviše se pred vratima a vrata se otvoriše.
Dijete ciknu od sreće kada ugleda prizor ispred sebe i ispruži ruke.
„Spusti me, spusti me, idem se igrati s njima!“
„Ne još.“ nježno mu odgovori anđeo.
Djeca koja su se igrala zastadoše na trenutak i zagledaše se prema novom djetetu. Gledali su ga s ljubavlju i suosjećanjem. Mahnuše mu svi veselo i nastaviše igru. Ugledavši predivne kose djece, malo dijete dotaknu svoju glavu i shvati da i dalje nema kosu. Briznu u plač. Shvati da mu je tijelo još uvijek puno podljeva i rupa od igala.
„Ne plači maleni moj, tvoja je muka gotova. Ne plači.“ reče mu anđeo dok mu se oči napunjahu suzama. Tko bi ikada pomislio da anđeli plaču. Iznenađeno njegovim suzama, dijete prestade plakati te se još čvršće stisne uz anđela.
„Gdje idemo sada?“ upita bojažljivo.
Susret s Isusom
Na samoj obali uzdizala se velika kamena zgrada. Krasilo ju je bezbroj prozora i lukova, a cvjetne penjačice grlile su snažne kamene stupove balkona. Svuda naokolo njihale su se palme, lagan povjetarac donosio je miris mora, soli i cvijeća. Iz zgrade su izlazila predivna djeca sa svojim anđelima čuvarima. Sva su bila obučena u različite i predivne bijele haljinice. Kose su im bile sjajne, neke valovite, neke ravne, crne, smeđe, plave, crvene. Po neko dijete imalo je vjenčić u kosi. Svi su izlazili nasmijani i radosni.
Anđeo unese dijete u zgradu i prođe širokim hodnikom prema zadnjim vratima. Spusti ga ispred vrata, pokuca, te ga pusti da uđe samo.
„Ti si Isus!!!“ ciknu dijete iznenađeno.
„Dođi.“ Isus raširi svoje ruke prema djetetu. Na rukama je imao rane od razapinjanja.
Dijete mu potrči u zagrljaj, On ga podiže i poljubi. Svojim rukom pogladi djetetovu glavu. Isti tren dijete dobije svoju kosu. I nastavi Isus doticati djetetove rane i ožiljke a one nestajaše kao da ih nikada nije ni bilo. Na koncu uze predivnu bijelu haljinicu i obuče dijete.
„Evo. Više te nikada nište neće boljeti. Idi i uživaj u Raju.“
„Isuse…“ s oklijevanjem će dijete kao da nešto želi.
„Što, maleni moj?“
„Kako ću ja bez moje mame i moga tate? I kako će oni bez mene?“
„Ne brini milo moje. Njima ja šaljem pomoć, a ti, ti imaš ovdje puno majki koje sve znaju što treba i koje će te paziti dok tvoja mama ne dođe.“
„Dobro.“ pristade dijete po malo bojažljivim glasom.
Anđeo uđe u sobu. Duboko se pokloni pred Isusom, uze dijete te odoše dalje.
„Gdje idemo sada? Vidi, Isus mi je dao novu kosu i nemam više rane! Gdje idemo!?“
„Idemo upoznati mame.“
Majke
Kroz sjenovito i zeleno dvorište prođoše prema susjednoj zgradi. Stabla u vrtu su bila visoka i gusta, između njih se probijala popločana stazica, a uz nju cijeli niz visokih hortenzija. Plave i bijele, ali ne zemaljski nego onako nebeski, rajski, onako kao na zemlji nije moguće.
Stigoše do zgrade i ponovi se slična situacija. Hodnik, vrata, ulazak u sobu.
„Mama!!“ vrisnu dijete iz sveg glasa i potrča u zagrljaj najljepšoj ženi koju je Bog ikada stvorio.
„Djetešce moje drago! Dođi, sve ti moram pokazati.“
Majka uze dijete za ruku i povede ga kroz predivne vrtove. Sve je bilo puno djece svih uzrasta, i majki koje su bile uz njih. Djecu nije trebalo čuvati, hraniti ni njegovati. Svi su bili siti, zdravi i sigurni. Majke su bile uz njih samo kako bi ih grlile, voljele i igrale se s njima. U pauzama od igre, uglavnom su odmarali u dubokom hladu i opijeni mirisom mora i cvijeća, opijeni ljepotom neba, slušali priče koje su im pričale i čitale majke.
„Majčice, odakle su došla ova djeca i ove mame?“
„Svi su došli ovdje kao i ti. Njihovo vrijeme u svijetu je završilo i svi su se rodili za Nebo. Vidiš onu mamu tamo? Ona je jako patila. Ima puno svoje dječice na zemlji. Njima je Isus poslao pomoć a nju je doveo u Raj. Bila je prekrasna majka i davala je puno ljubavi pa je sada ovdje jedna od majki koje su zadužene za djecu. Njen zadatak su poljupci, zagrljaji, maženje i igra. A najljepše od svega je to što i ona to želi i u tome najviše uživa.“
„Jesu li sve mame zadužene za zagrljaje?“ iznenađeno upita dijete.
„Ne. Neke su puno uspješnije u nekim drugim stvarima, njihovi su talenti drukčiji. Prema talentima se svi rasporede na svoje mjesto. Neke mame i tate prave haljine i vjenčiće, neki izrađuju igračke, pišu priče ili skladaju glazbu. Stvaraju ljepotu. Ne popravljaju jer ovdje nema kvarova. Samo stvaranje. S djecom mogu biti samo one koje vole i žele samo to. Moraju biti potpuno predane samo toj ljubavi. One su moje i o svemu ih ja poučavam.“ pojasni djetetu Majčica.
„Odmaraju li se mame u raju? Moja mama je uvijek bila jako umorna i tužna.“
„Mame u raju nikada se ne umaraju. Ali imaju svoje vrijeme kada rade neke druge stvari. Idu pjevati sa zborom, uređuju se, čitaju. Ovisi što žele.“
Dijete uzdahnu nekako treperavo, kao da mu od silnog uzbuđenja i uzdah zadrhti.
Tako je to kod nas u Raju
Daleko od raja i u dubokoj tami duše i svijeta, majka je ležala u svom krevetu. Svi su mislili kako čeka da prođe tuga, a ona je čekala da prođe život. Prisjećala se svoga djeteta kakvo je bilo prije bolesti, kako ga je grlila, dojila, ljubila. Pokušavala se prisjetiti njegovog mirisa. Ponavljala sebi kako mu je sada bolje i kako se spasilo, a istovremeno preispitivala svaku odluku i krivila sebe. Iscrpljena sklopi oči i utone u san. I u snu ugleda svoje dijete.
Trčalo je bezbrižno i bosonogo po zelenoj travi, smijalo se iz sveg glasa. Povremeno bi dotrčalo do jedne predivne žene, mazilo se s njom i grlilo. Ženine oči blistale su onako kako samo majčine oči mogu blistati. Imalo je puno prijatelja. I ni jedne rane. Nikakvog traga bolesti. Dijete zastade, kao da na trenutak postade svjesno svoje žalosne majke koja sve ovo gledaše u snu. Ona se u svom snu zagleda duboko u djetetove oči i taman kada htjede zajecati, dijete progovori.
„Vidi mama, ovako je to kod nas u Raju! Svi su sretni i svi sve znaju. Možeš čuti samo pjesmu i dječju graju. Nikog ne boli i nema tuge, posvuda je cvijeće i najljepše duge. Svaki dan se igram i slušam najljepšu glazbu i priče. Mame i tate, svi su sretni. A kada nam Isus i Majčica dolaze u posjet, to je posebna fešta. Vjeruj mi mama, od raja nema ljepšeg mjesta. Obriši suze, mama. Nisi sama. Kada se vidimo bit će to susret bez kraja. Volim te. I na svemu ti hvala, mama.“
Majka se probudi i gorko zaplaka. Plakala je tako neko vrijeme, a onda ustade i otvori prozore. Kiša je prestala i ona na horizontu ugleda dugu. Obrisa suze, izađe iz sobe. U dnevnom boravku sjedio je njen muž i dvoje djece. Pogledaše u nju sa strepnjom. Ona se smiješila.
„Želim vam nešto ispričati! Ali najprije neka netko skuha kavu!“
Djeca poskočiše sretno kuhati kavu, a muž u sebi zahvaljivaše Bogu na ovom trenutku.
Blaženka Šarlija – Žena vrsna
Foto: Daria Obymaha – Pexels
