Ponekad nas majčinstvo izmori: čini nam se da ne ide, ne vidimo rezultate odgoja tako brzo. I padnemo. Na kraju dana padnemo pokraj uzglavlja kreveta svoje djece i, mazeći ih, poželimo biti manji, mlađi, njima bliži. Ušuljati se u njihovu igru, prestati biti „mama“ i postati prijateljica, postati dijete.
Jedne takve večeri meni je iscurila poezija na papir. Pred Bogom, u molitvi, učinilo mi se: „da nisam majka, bila bih dječak“. Od srca, trenutak male večernje ljubavi prema svojoj djeci, poklanjam svim majkama koje se slično ponekad osjećaju. I pozivam Vas da služite. I kada ste zbog dječjih bolesti ili težine životnih okolnosti spriječene otići na Misu ili klanjanje, a Vaša duša žudi za time, neka veća predanost obitelji i strpljivost prema bližnjima tog dana postane klanjanje Bogu, na radost čitavom Nebu. I želim Vam: budite sve bolje mame, premda ne znate kako. Bog zna zašto Vas je odabrao. On će Vam pomoći. Naslonite se na Njega.
tako malo znam biti mama
moja misa su tvoji obroci i moje klanjanje kad me ne slušaš kad izazivaš moje strpljenje u dvoboj sa zamkom sada spavaš mirno a ja ti šapćem tako te volim sine moj junače moj razigrani djevojčice moja nježna dječače moj osjećaju moj nježnosti bebice naša rastezalice sve vas tako volim a tako malo znam biti mama da sam vam barem prijateljica skakala bih s vama beskonačno zviždala zavlačila u šupe hrčke da sam barem malo manje mama a malo više da smijem biti dijete tražila bih radost iza šljokica u tapetu skrivala bih radost u lokvicama parketa tražila bih zagrljaje da me stisnu stisnu gurkanjem i najurivanjem trčanjem odlaženjem trganjem iz ruke da nisam mama bila bih dječak moj mali dječak koji krade čokoladu i bombone iz visokog ormara i ne bih voljela kao dječak blitvu ni jaje ujutro u deset ipo sati baš kao dječak mali dječak velik u ljubavi“
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Pexels
