Franjo i Katarina Toljanić, roditelji 12-ero djece, svjedoče: „Brak je radosna žrtva!”

obitelj 12 djece, toljanić, krk, vrbnik

Franjo i Katarina Toljanić ohrabrujući su primjer (hrvatskih prilika danas) marljivog rada, pouzdanja u Božje vodstvo i otvorenosti životu. Oko ovih tema stvaraju se pitanja koja muče mnoge danas, a odgovori obitelji Toljanić možda i nas potaknu da od vlastitih računica zadnji zbroj prepustimo Gospodinu…

Upoznali su se, kako s osmijehom na usnama i suzama u očima svjedoči mama Katarina, Božjom rukom vođeni, još kao srednjoškolci, „dajući mir“ jedno drugom na Trsatu. Iako su živjeli vrlo blizu i poznavali se iz viđenja, tek su tada započeli svoju priču koja, uz Božju pomoć, traje i danas.

Pitanje, koje se brojem djece odmah nametnulo, možda bi bilo neugodno za druge sugovornike. No, oni su radosno prihvatili posvjedočiti. Jesu li  planirali imati dvanaestero djece?

Franjo: Ne, nismo bili uopće u mogućnosti to planirati. Takve stvari jednostavno ne možete planirati. Ljudi misle da smo slabi s računanjem plodnih i neplodnih dana ili da se neko dijete zalomilo, da ne znamo što je „zaštita“, ali svako naše dijete je voljeno, željeno i od Boga te je kao takvo primljeno kao najveći  dar, a ne plan. Da sad kažemo planiramo li imati još koje dijete – i sad je jako teško reći. Iako, sad već imamo dosta godina…

Katarina: Nismo planirali, ali se nismo ni odupirali, to je važno reći! Pogotovo kad ih je došlo troje – četvero u kraćem periodu. Onda smo shvatili kako nam je lijepo s puno djece. Znači, nismo se odupirali da ih bude još.

Superobitelj iz Vrbnika, s otoka Krka, kako ih svjetovni mediji često zovu u svojim naslovima, danas ima dvanaestero djece. Ima li razlike u njihovoj svakodnevici sada i onda kada su imali dvostruko manje djece?

K: Tada imati četvero, petero je čak bilo puno teže nego danas s njih 12.

F: Najteže nam je bilo prije 10 godina. Njih je bilo 8, odnosno 9. Najstarija kći je onda imala 11 godina i tada je stvarno bilo jako, jako teško. Puno nam je lakše sada, primjerice kada negdje idemo na put (svaku jesen hodočastimo u Međugorje). Prošle godine je Katarina bila trudna pa je bilo teže na Podbrdo i slično. Dok je ova godina, recimo, bila najlakša, kad smo mogli svi nekamo otići i da nam nije bila tolika težina. Nekad smo znali otići nekamo na 3-4 dana da se odmorimo, a vratimo se izmoreni od napornog puta umjesto da se odmorimo. No, htjeli smo provoditi vrijeme zajedno i vidjeti vrijednosti, a ne samo da nekamo odemo.

K: Nismo htjeli ni to da budu zakinuti za zajedničke izlete i da ništa ne vidimo, samo zato što nas ima puno. S druge strane ih ne želimo slati da ikamo idu sami. Želimo ići svi zajedno, kao obitelj. Tako djeca stvaraju uspomene, sjećanja.

F: Ne idemo na zimovanja i slična putovanja jer nemamo mogućnosti, ali recimo nedavno smo svi zajedno bili tjedan dana na jednom putovanju, plus što idemo godišnje do Međugorja.  Oni koji su prije desetak godina imali 11 godina, sada imaju 21 tako da su više-manje oni nama pomoć s ovim malenima. U tom smislu puno je lakše. Neki će reći da djeca rastu i u pubertetu su, ali i ovo je dio odrastanja. S djetetom od 8 godina komuniciram na jedan način, s djetetom od 16 pak drugi način, sve to ima svoj smisao. Što se tiče organizacije doma imamo jasan raspored poslova i u našem obiteljskom poslu, polju, vinariji i ugostiteljstvu – tu već djeca počinju stjecati prave navike i učiti se samostalnosti. Ne moraš više doslovno svako dijete obući, svako obuti, svakome dati žlicu u usta… To je ta razlika.

K: Slažem se! Sad su pred nama neki novi izazovi: ima nas puno više, pa ja moram puno više govoriti tko što treba. Starije kćeri već mi znaju reći: „Mama, dosadna si već, kao da smo mali i ne znamo“, ali svejedno moram reći. To, i ima puuuno odjeće. Za prati i peglati.

Kako se nosite s peglanjem, pranjem odjeće i kuhanjem?

K: Bogu hvala, imala sam tetu koja mi je peglala punih 10 godina. Ne znam kako se ona jadna nosila s tim, jer sam mislila da je to neizdrživo i da ja neću moći. Zatim je ona oboljela i nije mogla više nastaviti raditi. I mogu vam reći da sam se super snašla! U jednom danu operem i osušim, a u drugom opeglam i pospremim.

F: Sada imaš vremena i za to. Prije deset godina nisi imala, zar ne?

K: Da, još mi je i mama kuhala. Sada opet samo ja kuham. Ipak, to nije ona tlaka što ću sutra jesti jer sada imamo dva restorana i pizzeriju. Tako ako ja ne mogu stići prilog, nazovem da mi pripreme. Ili mami kažem pa ona uskoči. Hvala Bogu na mami! Svake nedjelje mama kuha. I to po želji, što volimo! Tako da mi nedjeljom idemo na veliku misu, pa na kavu, zatim doma na ručak.

Kako s malenima na misi?

K: Od malenih se ne čuje ni glas. Veliki dečki su nam ministranti, kćeri su u zboru, sad je malena Luce (nju vodim od rođenja) u ritmu da prespava cijelu misu. Sakrijemo se pod maramu, kako je i papa Franjo dopustio, i zaspe dojeći.

Franjo Toljanić ugledni je vinar, ugostitelj i hotelijer. Vlasnik je jednog od najupečatljivijih malih hotela na Jadranu, vrbničke „Gospoje“, a tri dana prije no što smo se sreli u Zagreb je došao primiti veliko priznanje za svoj rad – nagradu Hrvatskog udruženja menadžera i poduzetnika CROMA za poduzetnika godine u kategoriji malih trgovačkih društava. Iza nagrade stoji njegovo odricanje i marljivost, kao i ono njegove supruge Katarine i njihove djece. Otkrili su nam da u obiteljskom poslu sudjeluju i djeca, i to bez džeparaca. Zapravo, tako dobivaju osjećaj za svoje te spoznaju koliko rada stoji iza svega što im je dano. Imaju mobitele, ali nemaju baš previše vremena „visiti“ na njima.

Svećenička zvanja u obitelji smatraju velikim blagoslovom i prekretnicom u svojim životima. Katarina je sestra vlč. Zlatka Sudca, i kako sama kaže, vječno mu je zahvalna kao bratu i svećeniku na utjecaju koji je imao na nju i na cijelu obitelj.

Molite li za svećenička zvanja i što biste rekli kada bi jedno od vaše djece reklo da ima poziv?

F: Obavezno molimo! A za poziv, što reći nego –  bili bi sretni!

K: Jako sretni!

F: Svaki dan molimo za svećenička zvanja, ne samo za njih, nego i za sve pokojne premda nemamo puno bliskih pokojnika. Otac mi je preminuo prije par godina, a tu je i Katarinina baka. Smatram da su i oni sudionici našeg života, da nas vide, žele dobro za nas i mole za nas te da se to zajedništvo molitvom upotpunjava. Normalno da kao vjernici znamo da nas sve čeka smrt, ali ta molitva nije samo, kako Crkva uči, da bi jednog dana svi bili zajedno – nego da nam bude dobro tu, na zemlji.  Ta molitva za pokojne znači nam puno.

K: U našoj obitelji se volimo dotaknuti svih tema, jako volimo razgovarati. Djeca pitaju pitanja o duhovima, o pokojnima… Objašnjavamo im da taj svijet itekako postoji, da treba moliti za ljude koji se za svoje grijehe kaju, koji su u čistilištu. Itekako nas trebaju da molimo za njih! O svemu treba razgovarati s djecom, o svemu.

Evo, svaki dan kad molimo iza ručka, onda jedan Slava Ocu i Pokoj vječni izmolimo, to je djeci već kao dobar dan. Dakle, svaki dan molimo, tako se djeca uče. I često se toga sjetimo, jer današnji svijet reklamira – primjerice – Halloween, noć u kojoj mnogi gube svoje živote, dok smo mi katolici pozvani slaviti zapravo Sve Svete. I za njih molimo.

Ukupno vaša obitelj broji 14 članova. Kako izgleda obiteljska dinamika u jednom danu obitelji Toljanić?

F: Ono što je jako bitno i ja to znam često govoriti (starije sad ne dižemo): kad je zimsko vrijeme u pravilu se budimo oko osam sati. Djeca se uvijek sama probude, srede za školu, peru zube i odrade ostalu jutarnju higijenu. Pozdravimo se sa svima i polako ih otpratimo do vrata. Živimo u malom mjestu, škola nam je jako blizu pa ih ne treba voziti. Eventualno kad jako pada kiša odvezemo ih do škole ili autobusa, ali u pravilu idu sami.

K: I naravno, starija djeca se brinu za  mlađe. Navečer pripremim robu i sve što im dodatno treba. Inače, mi bezbrižno spavamo do jutra kada nas mala Luce probudi. U zadnje vrijeme malo ranije nego prije (smijeh),  ja se onda polako ustanem, znam biti u papučama i pidžami do 11.

F: U pravilu sam cijeli dan na poslu, s tim da obavezno dolazim doma na ručak, kada maleni dođu iz škole oko 13 sati. Ako idem za Rijeku ili dalje, dođem kasnije,ali kada god mogu, skočim doma na ručak i normalno, navečer sam na večeri. Mogao bih imati izliku svaku večer negdje biti, s društvom ili u jednom od naša dva lokala. No, gledam što više obaviti onoga što moram (poslovni sastanci, razgovori) da što prije idem kući svojoj obitelji. Doma si ipak svoj.

K: Dom je naše utočište! Zato se posebno veselimo zimskom vremenu. I pogotovo kad se sat promijeni, onda je brzo mrak pa nam je svima najljepše biti u domu. Svi volimo biti doma! Evo sad i oni već čekaju: „Kad ćete vi doć’? Kad ćete vi iz Zagreba?“

Oboje ističu kako su im djeca veliki blagoslov,  kroz njih ostvaruju svoju ljubav i dišu punim plućima. Možda se nekima obitelj kao prioritet danas čini nazadnim, ipak oni svjedoče da je upravo to čisto i darovano te životu daje smisao. Unatoč svim poslovnim uspjesima, kao najveće bogatstvo vide djecu. Jedini im je cilj odgojiti ih kao dobre ljude.

Imate li straha za djecu, za njihovu vjeru koja ide u svijet?

Oboje: Ne, uopće!

Kako to?

K: Lijepo! Vjerujemo Bogu! Vjerujemo da On za njih ima svoj plan. Ako taj plan bude preko trnja, neka bude. Mi smo tu da ih usmjeravamo kojim putem krenuti.

F: Vjera, ali i neprestani razgovori. Ne onaj općeniti razgovor reda radi, nego i neposrednim pristupom. Primjerice, kad vidimo da se neko dijete u određenoj dobi pravi važno, počne s pretjeranom brigom za izgled – upozorimo ih i poučimo da to nije najbitnije na čovjeku. Ne želimo čuti od učiteljice da su se naša djeca pravila važna pred drugom zbog vlasništva hotela i sličnog. Kažem im: „Vi nemate ništa, ni vi ni ja! Danas jesi pa sutra nisi.“ Dakako, to ovisi i o dobi. Nekad znamo vidjeti da kroz par godina netko dođe u određenu fazu. Na primjer, tijekom  drugog razreda srednje škole jedna kćer je željela ići od nas. Tada vidiš da ti nešto bježi, da se moraš posebno posvetiti tom djetetu.

K: Da, zanimljivo je reći da su braća vidjela da nešto ne štima u toj dobi s našom kćeri. Još jedan razlog koji objašnjava kako je sve jednostavnije kada nas je više. Prišli smo joj i pokušali riješiti zajedno. I braća i sestre su s njom razgovarali. Svi zajedno smo željeli pomoći. Pokušavali smo na sve načine: nasamo, na lijepo, pa i galamom. I onda smo svi zajedno išli u Međugorje, svi osim nje. I tada je rekla najstarija kći: „Hajdemo se mi sad za nju lijepo pomoliti!“ I mi smo zaista cijelim srcem molili za nju i predali je Bogu u ruke. Bog zna što mi od nje želimo, ali važnije je što On želi od nje. Kako je najednom došlo, tako je i otišlo. Nedavno smo se prisjećali pa je netko rekao: „Sjećate li se kad je ona bila problematična?“ Zamislila sam se… Više se ne sjećam.  Prošlo je.

F: Nedavno su nas pitali prijatelji za ovu malu djecu: „Što ćete tek vi s njima, kad oni budu veliki?“  Kažem im: „A što bi bilo?“ Sva djeca imaju svoje faze, ali je najbitnije da roditelji sve te faze prepoznaju. To neće moći ako ne razgovaraju s djetetom. Ako se oni povuku sami u sebe, ti možeš mozgati, ali nećeš iz njih izvući ništa. Nama se znalo dogoditi da netko od mlađe ili starije djece s nama podijeli zabrinutost za brata ili sestru zbog nekih nama banalnih stvari koje su možda djetetu u brizi sve (simpatije i slično). Onda bi dijete dobilo i povratnu informaciju da netko misli o njemu. I roditelji, i braća, i sestre. Da, razgovaramo o svemu. Onda će kasnije puno lakše razgovarati kad budu i ozbiljniji problemi. Primjerice, jednu kćer smo pustili u prvom srednje u Opatiju. Nismo imali straha, ali smo vidjeli da je društvo loše i nismo dopuštali kojekakva prespavljivanja i slično…

K: To je jako bitno reći! Naša djeca  nikad nisu drugdje spavala (iznimka par puta kod rođaka), ni kao djeca kod prijateljica i slično.

F: Da, jer se stvori jedna navika koja postane i prigoda za loše stvari. Oni znaju da moraju doći doma.  I tada komunikacija stupa na red. Bitno je da se ona ne izgubi. Djeca osjete to. I vole doći doma.

A toplinu doma zasigurno isijava i Katarinin blagoslovljen osmijeh. Biti majka, kaže, za nju je najljepši osjećaj na svijetu. Znati da ju netko s nestrpljenjem čeka vidjeti i osjećati da si nekome bitan i da nedostaješ kad nisi tu – neprocjenjivo je. Nasmiješeni Franjo kaže da mnogi očevi traže priliku pobjeći od žene i djece da se odmore, dok on jedva čeka doći im kući u zagrljaj. Ta ljubav prema djeci sa svakim se novim djetetom sve više „isplatila“.

K: Naša mlađa djeca su sve pametnija i naprednija. Djeca me nekad zezaju – znači li da su stariji manje pametni i manje napredni? Ma ne, nego je to dobrobit velikih obitelji. Puno nas je, djeca puno toga dožive i upoznaju. Recimo, naša mala Anđela je sedmogodišnjakinja i toliko je zrela za svoje godine.  Mlađa kći, koja nam sada ide u vrtić, njoj nisu ni smiješne stvari kojima se smiju njene vršnjakinje, puno je zrelija. Da se razumijemo, ona je još uvijek dijete, ali se vidi da uči od starijih.

F: Naravno. Mi ne volimo da djeca preskaču neku životnu fazu i da odmah budu odrasli. Puštamo ih da budu djeca.

K: Dijete je u okruženju u kojem uči od puno starijih i upija, od svih jednako. Povezana je s braćom i sestrama.

Franjo i Katarina kažu da danas mnogi roditelji žive svoje snove kroz djecu, stavljajući im na teret što će biti i čime će se baviti. Njihova djeca mogla su birati i u svemu im je važno da budu marljivi i da rad shvate kao sredstvo posvećenja, a ne samo priliku za uspjeh. Dotakli su se još jedne vrlo važne teme.

F: Danas mnoge obitelji pate i po pitanju psovke u obitelji. Psovanje je vječito maltretiranje djece. Jedno prokletstvo koje se raznosi.

K: I kako očekivati da djeca ne psuju ako roditelji psuju? Kad kod kuće to čuju i nose od doma ono što znaju…

F: Užasno je čuti kako je nekim roditeljima psovka njihove djece nešto smiješno i simpatično. Nema tome mjesta u katoličkoj obitelji. Psovka je nešto puno dublje od puke izgovorene riječi! To ima i uzrok i posljedicu.

Kako se oduprijeti svijetu koji daje iskrivljenu sliku majčinstva?

K: Svako dijete vidi mamu na svoj, djetinji način. I nije im bitno ima li mama silikonske usne ili grudi, štikle, što nosi i koga poznaje. Oni žele mamu koja je tu, koja će ih izljubiti, koju mogu grliti ne gledajući hoće li pasti zbog visokih štikli ili da ju nešto žulja kad požele da ih nosi. Oni žele mamu koja je tu s njima i za njih. Sad, kako će tko izgledati, to je osobna stvar. Svi mi starimo i prolazi obličje ovoga svijeta. Danas svijet nudi mamama da od sebe čine nakaze koje se boje godina. Danas smo zategnuti, sutra nećemo biti. Ali mi mame imamo dubinu, neku dublju vrijednost u sebi. To treba proniknuti!

F: Pobrkane su te uloge, pokazane posve drukčije. Nije mi jasno zašto se stalno forsira taj „napredak“ to jest napredan pogled na današnjicu, da sve mora biti skupocjeno, žena mora izgledati po mjerilima društva, a muškarci neka budu povodljivi. Valja stavljati se gdje ti je i mjesto. Svi mi imamo svoje napasti, ali kad se poslože prioriteti u životu, shvatiš što je logično.

Primjerice, gledajući objektivno više puta sam mogao prevariti svoju ženu. Ali zašto nisam? Jer je volim. Nije po mjerilima svijeta najzgodnija ili najbolja u svemu, ali je moja. Moja supruga i majka moje djece. Mi ne bi imali normalnu budućnost ako bi slijedili i svijet i Boga istodobno.

Kako se oduprijeti krivoj slici očinstva?

F: Izbjegavati grešne prilike, ustrajati u izgradnji vrlina. Obitelj: žena i djeca – oni su najuži životni krug koji držiš i ljubomorno čuvaš. Ne bojimo se, vjerujemo svemu što Bog daje. Radimo na temeljima, dajemo pravac, molimo.

K: Uloga oca za djecu je velika! Tata je glava obitelji! To ne znači da se djeca moraju bojati da će otac neprestano lupati šakom u stol. Nego, tata se uvažava u svakom segmentu, u svakom događaju. Tatu se pita za sva važna pitanja.

F: Jako je važno reći da i djeca moraju vidjeti da smo mi u svemu zajedno! Da se mi volimo bez obzira na sve, da ne glumimo. Sve oni osjete, vide našu blizinu.

K: Nevjerojatno, ali oni vide, oni osjete kad meni moj suprug nedostaje! Kad njega nema doma, kad ode na put, njegova pidžama je pored mene i jedva čekam da dođe i da spava na svojem mjestu. Ali djeca vide i znaju. I obrnuto je tako. Ja sam njemu prva u svemu i on je meni.

F: A onda su tek djeca! Zar mogu više voljeti jedno dijete nego njegovu majku? Bi li to djeci bilo drago?

K: Bračni parovi sebe zapostave jer im djeca postaju bitnija. Ne, najprije ste došli vi pa su onda došla djeca! Mi smo uvijek prvi, a onda su oni. Mama mi zna reći: „Da, baš tebe briga za to i to kod djece, bitno da ti mužu spremiš.“  Ma bitna su mi djeca, ali mi je najbitnije da moj muž bude zadovoljan, a onda će biti i naša djeca zadovoljna.

F: Našoj djeci će ostati u sjećanju  da su imali roditelje koji su se tako voljeli, bili zajedno u svemu, koji su ih voljeli i usrdno im pomagali. Ali neka im ostane i ovo: ne možeš voljeti svoju djecu ako ne voliš svoju ženu/muža. To je teška farizejština danas.

K: Teško je zato gledati djecu rastavljenih roditelja. Ljudi duge brakove ostavljaju zbog takvih stvari koje zovu „različitosti“. Kako to? Zavedeni su, a djeca pate.

F: Da, a istina je zapravo da je brak – radosna žrtva.

K: Nema ljubavi bez žrtve. Jako je teško živjeti u današnjem društvu ako nisi vjernik.

Franjo rado ističe kako se divi svojoj supruzi što je gotovo polovicu svoga života, a neki će reći i najbolje godine, provela u trudnoći – skrbeći se istovremeno za dječicu oko sebe, kao i za ono pod svojim srcem. A pod srcem su bili: Kate, Stjepan, Ljubica, Zlatko, Marija, Franica, Mihael i Gabrijel, Gašpar, Anđela, Karmen i Luce. Katarina, kako ste vi kao majka reagirali svaki put kad ste saznali da ste trudni?

K: Bila sam vesela i sretna, većinom. Nekada sam bila zatečena, trebalo mi je malo vremena da se posložim jer su često bili kratki razmaci.

F: Priznaj da ti je često proletjela kroz glavu misao o tebi samoj. Kako ćeš se opet morati zdebljati i slično. Tako je to kod puno žena.

K: Nisam se dobro osjećala kad bih bila troma s djecom, priznajem i možda zvuči egoistično. Uvijek nas je nukalo na još djece, pa tako i na malu Luce ovo: „A koji je razlog da ne bismo imali još djece? Zar to da se ja ne udebljam? Jer nećemo moći ići na neko putovanje? I koje još?“ Moji komoditeti.

I još nešto. Što bi dao svojoj djeci koju jako voliš? Kad bi nešto neprocjenjivo imao dati im – što bi to bilo? Što ako ne život vječni? To se meni otvorilo pred očima svaki put kad bih se otvarala životu – i ja mogu nekome dati život koji je stvoren da bude vječan. Bog je za nas dao život, zauvijek da živimo! I zamisli sad, kome od naše djece ne bi dao život, da ga nema? I ono moje dvoje što su izgubljeni u dva spontana koja sam imala… i oni žive! Zauvijek!


Ivana Foretić – Žena vrsna
Foto:  Obitelj Toljanić