U opisu posla

Mnogo toga je u opisu posla majke njegovateljice kao i svake majke, a ponajviše to da si najljubljeniji radnik jednog ili više malih šefova.

143

Nedavno sam imala priliku za jedno istraživanje pričati o svom uobičajenom danu. Dakle, kako jedan prosječan dan živi jedna posebna obitelj. Trudila sam se pričati o ljepšim prosječnim danima jer ponekad nijedan nije isti, a nekada toliko trpljene rutine nas jača za Nebo. I tako u razgovoru, spomenula sam da čekam rješenje za status roditelja njegovatelja i da sam ja jedna od onih koji se tome silno raduju jer mi je taj status kao titula. Gospođa me znatiželjno pogledala, ali iza toga stoji vrlo jednostavan odgovor.

Za vrijeme porodiljnog i kasnije dopusta radi njege djeteta često sam čeznutljivo razmišljala o zaposlenju, o svojim starim poslovima i karijeri. To što sam živjela ni sama nisam smatrala karijerom premda se od mene tražila 24-satna odgovornost. Razmišljala sam o propuštenom „samoostvarenju“, o svojim snovima, nadanjima, o propalim planovima i na kraju završim s pitanjem „pa zašto sam uopće diplomirala ako mi je kuća ured?“.

Znalo me to lomiti, ali polagano molitvom i prihvaćanjem križa taj stav se mijenjao, posebno kada sam sve više počela uvažavati potrebe svoje obitelji, posebno potrebe svog sina. Oni su trebali mamu kojoj je karijera bila kuhanje, spremanje, terapija vani i terapija doma. On gluh, senzorac u spektru tražio je mamu „bez karijere“. Ne mogu reći da nije bilo dana kada me to gutalo, progonilo i prijetilo svemu što sam ja htjela, a Bog je proviđao da baš tada Mihael najviše napreduje, da usvoji neki novi znak ili vještinu, usvoji novi pojam, da je senzorno miran, da jednostavno idemo naprijed. To me jako radovalo i ispunjavalo smislom.

Vjetar u leđa

Nikad ne ploviš brže nego kad imaš vjetar u jedra. Zato status roditelja njegovatelja smatram najvećom titulom jer sve što radim sa sinom, sve što ulažem za njegov napredak netko je nazvao zaposlenjem. Meni u tim previranjima i traženjima bijega to je došlo kao providnost jer misleći da želim neki posao, ja sam dobila zvanje. Zvanje u kojem imam jednog šefa i gdje se svakodnevno trudim biti dobar radnik. Plaća mi je i u neopisivim radostima zbog uspješnog odvikavanja od pelena, zbog sunožnog skoka bez trampolina i bacanju kamenčića u dalj sa dobrim zamahom ruke, kad imamo dug i spontan kontakt s očima i kad sve pravilno iskomuniciramo i motorički isplaniramo, kad učimo plivati i jedemo juhu i kad sanjam da pojede brokulu ili mrkvu ili bilo što zeleno. U opisu posla je mnogo zadataka i mnogo odgovornosti, ali i mnogo blagoslova.

Ne smijati se jedan dan je kao propustiti pauzu na poslu. Ali isto tako u opisu posla je stalno učenje i praćenje razvoja djeteta. Mnogo toga znati i biti stalno u stavu prilagodbe i strpljenja. Neke dane mnogo se igrati, a neke jedva naći snage. Mnogo toga je u opisu posla majke njegovateljice kao i svake majke, a ponajviše to da si najljubljeniji radnik jednog ili više malih šefova.

Ruža Đurić – Žena vrsna

Foto: Pixabay.com

 

 

In this article